Svjetski dan prevencije samoubojstava obilježava se 10. rujna, a upravo su samoubojstva jedan od vodećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj, navodi se u izviješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Da opće raspoloženje u društvu ima veliki utjecaj na broj samoubojstva, govori činjenica prema kojoj njihov broj uočljivo raste u krizna vremena, odnosno neposredno prije rata, u vrijeme rata i za poraća. Tako je u vrijeme Domovinskog rata bilježeno i preko tisuću slučajeva samoubojstava godišnje. Od 2005. godine do danas niti jedne godine nije počinjeno više od 800 samoubojstava.
Podaci govore da ruku na sebe najviše dižu muškarci umirovljeničke dobi, odnosno oni koji su navršili 65 ili više godina. Ukupno gledano, čak tri četvrtine suicida počinili su muškarci. U otprilike 80 posto slučajeva život se skraćuje vješanjem, a ističe se suicid vatrenim oružjem čiji je broj vidno rastao u vrijeme rata.
No kako posljednjih godina crne brojke izgledaju na području naše županije koja je među vodećima u Hrvatskoj po broju samoubojstava, provjerili smo u Policijskoj upravi koprivničko-križevačkoj.
Doznajemo da je u 2016. godini 17 muškaraca diglo ruku na sebe, a to je učinila i jedna žena. Te je godine evidentirano 11 vješanja, dva bacanja pod prijevozno sredstvo, po dva samoubojstva pomoću vatrenog oružja i skakanjem u bunar i jedno ubadanje nožem. Te godine najmlađa žrtva bio je muškarac koji je navršio 24 godine, a najstarijem je bila 81.
Godinu kasnije, odnosno 2017. godine broj samoubojstava bio je znatno veći. Tako je prošle godine čak 30 muškaraca i pet žena vlastitom odlukom svoj život privelo kraju. U 26 slučaja osobe su se suočile sa smrću vješanjem, a policija je zabilježila čak četiri bacanja pod vlak i dva suicida pištoljem za stoku. Evidentirano je po jedno trovanje, ubadanje nožem i pucanj iz vatrenog oružja. Najmlađi počinitelj imao je tek 19, a najstariji 84 godine.
Tijekom ove godine život je svojevoljno privelo kraju 17 muškaraca i četiri žene. U 18 ovogodišnjih slučajeva suicid je izvršen vješanjem. Po jedna osoba oduzela si je život pucanjem iz vatrenog oružja, bacanjem pod vlak i s povišene površine. Najmlađem samoubojici bilo je 25, a najstarijem 90 godina.
– Teško je reći zašto je naša županija među najvišim stopama samoubojstava. Postali smo društvo u kojem manjka empatije, prestali smo komunicirati gledajući jedni drugima u oči, virtualni svijet je preuzeo glavninu komunikacije, socioekonomske prilike su sve lošije, vlada kolektivno nezadovoljstvo i beznađe, manjak tolerancije u međuljudskim odnosima. S druge strane, stigmatizacija psihijatrijskih pacijenata je još prilično jaka te se ljudi srame potražiti pomoć – rekla je dr. Mirjana Grubić Marković, psihijatrica u Općoj bolnici Dr. Tomislav Bardek.
Dodala je da je, prema njihovoj evidenciji, tijekom prvih osam mjeseci ove godine bilo 20 hospitalizacija zbog pokušaja suicida.
– Ljudi traže pomoć međutim stigmatizacija je i dalje prilično snažna u našem društvu i na odlazak psihijatru se gleda kao nešto sramotno. Stigmatizacija je posljedica neinformiranosti, nedostatka znanja i sve većeg manjka empatije – naglasila je.
Upravo zato, smatra dr. Grubić Marković, važno je da obitelj bude blizu jer suicidalna osoba u svojem beznađu nije u stanju sama potražiti i pronaći pomoć.
– Obitelj može pomoći u smislu da što ranije prepozna problem i shvati ga ozbiljno. Trebalo bi znati aktivno slušati, ohrabriti osobu da govori o sebi, svojim osjećajima i mislima. Važno je pokazati suosjećanje, suzdržati se od davanja savjeta. Bitna je iskrenost u kontaktu. Razgovorom treba pokazati da osoba može računati na pomoć obitelji i bližnjih. Obitelj mora pokazati da im je stalo, da je osoba koja treba pomoć važna i da su njezini problemi shvaćeni ozbiljno – objasnila je.
Znakovi koji mogu prethoditi suicidu su, ističe dr. Grubić Marković, govorenje o smrti, primjerice, bilo bi bolje da me nema, planiranje samog čina, samoozljeđivanje, nedavni gubici bliske osobe, posla ili u slučaju teške bolesti.
– Tu su i promjene u ponašanju: gubitak interesa za aktivnosti u kojim je osoba bila ranije angažirana i zadovoljna, tuga, povlačenje, razdražljivost, tjeskoba, umor, neodlučnost, bezvoljnost, impulzivnost, promjena u ritmu spavanja. Zatim, iznošenje osjećaja bezvrijednosti, preplavljujuće krivnje, beznađa i besperspektivnosti su značajni prediktori suicidalnosti – napomenula je.
Kada se govori o mjerama prevencije, one su, tvrdi Grubić Marković, razvijanje empatije i socijalnih vještina unutar obitelji, kroz vrtiće, škole, udruge, medije.
– Javnim destigmatiziranjem psihijatrijskih pacijenata i psihičkih tegoba treba poticati ljude da što ranije potrže pomoć bez straha od osuđivanja. Uz to, važno je omogućiti osobama što jednostavniji i bolji pristup psihološko/psihijatrijskim službama – zaključila je.
