Naselje Beketinec smjestilo se na sjeverozapadu dubovečkoga kraja, na nadmorskoj visini od 152 metra. U njemu danas u deset kuća u njemu živi tridesetak stanovnika. Čovjek je na ovim prostorima obitavao od pradavnih vremena, o čemu svjedoče i iskopine keramičkih predmeta lasinjske kulture. Naziv Beketinec najvjerojatnije potječe još iz srednjovjekovnog razdoblja kada je početkom 14. stoljeća ovdje svoje posjede imao plemić Beke. U selu je bio i dvorac čije su zadnje zidine srušene osamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas mjesto čine kuće u tri odvojka smještene uz prometnicu u nizini i na uzvisini s koje puca pogled na prekrasan krajolik. Mi smo se zaustavili na najvišoj točki, na kraju sela, gdje u kući žive supružnici Marica i Zdravko Blažinčić s kojima smo nakratko i porazgovarali.
Zdravko je rođen 1943. godine u nedalekom naselju Gornja Velika, a Marica koju godinu kasnije u Beketincu. U rodnom mjestu je i odrasla.
– Iz sela nas je u to vrijeme u školu u susjedni Gornji Dubovec išlo šestero đaka, a više razrede pohađali smo u Velikom Ravenu. U selu je bilo više od 30 kuća, a u svakoj obitelji živjelo je od četiri do šest osoba. Nije bilo ni ceste, već puteljak na kojem je za kišnog razdoblja bilo blato do koljena – prisjetila se Marica, kojoj je pješke do Velikog Ravena trebalo „samo“ 45 minuta.
Svako domaćinstvo imalo je po nekoliko kava za mlijeko, a dosta mještana imalo je i konje za radove u polju. Za svoje potrebe uzgajali su svinje i perad, a na beketinečkm bregu imali su vinograde. Suseljani su si međusobno pomagali u poslovima na polju, a radilo se samo u tjednu. Subota je bila zadnji radni dan i tad su se s metlama od šibe mela dvorišta, kako bi u nedjelju sve bilo čisto, a ukućani obavezno išli na jutarnju misu u obližnju crkvu posvećenu svetoj Margareti. Subotom su se u večernjim satima mladi zabavljali na zabavama u kućama. Selo nema društveni dom pa su zabave održavane u privatnim kućama.
– Najviše zabava bilo je u kući Vinka i Margarete Baburek. U kući je bila velika soba gdje smo plesali uz glazbu lokalnih mužikaša. Na jednoj od takvih kućnih zabava i mi smo se upoznali – rekli su nam naši sugovornici. Vjenčali su se 1971. godine, a osamdesetih godina prošlog stoljeća sagradili su i novu kuću. Zdravko je radio u PIK-u Vrbovec, no uz to su se bavili i poljoprivredom. Imali su i po šest krava, za čiju su ishranu obrađivali nekoliko jutara zemlje. Uz traktor, kupili su i svu potrebnu mehanizaciju. Danas je Zdravko u mirovini, a ove godine prodali su i posljednje dvije krave. Polako rasprodaju i mehanizaciju jer zbog godina i lošeg zdravlja više ne mogu obrađivati zemlju. Jedan od prvih vlasnika traktora u selu bio je Đuro Pićak, koji je dolaskom struje, među prvima kupio i televizor. Među rijetkim vlasnicima tv prijemnika tih godina bili su i naši domaćini, pa je pola sela kod njih gledalo pogreb Josipa Broza Tita.
U selu još uvijek ima mlađih mještana koji se i dalje bave poljoprivrednom proizvodnjom, a za vrijeme našeg boravka, uskom cestom često su prolazili traktori s raznim poljoprivrednim priključcima.
Stočarstvom se na veliko bave Slavek Dubravec, Ivo Mikulec, Zlatko Bogdan, Mladen Pićak i Stjepan Pićak, a u selu je još uvijek više od stotinu krava. U mjesto svaki drugi dan dolazi pokretna trgovina, a najbliži dućan je u Gregurovcu ili Velikom Ravenu gdje se mještani mogu okrijepiti i u lokalnoj gostionici. Beketinec administrativno spada pod Križevce gdje stanovnici obavljaju sve liječničke, zubarske, poštanske, bankarske i administrativne usluge. Vječiti mir pokojnici nalaze na obližnjem groblju u Gornjem Dubovcu, uz koje je i crkva svete Margarete.
Starosna struktura mještana je srednja, a najstariji muškarac u selu je Zdravko Blažinčić. Najstarije mještanke su Marica Vrabec i Dragica Ferenčak. U selu žive i dvije učenice koje osnovnu školu pohađaju u susjednom Dubovcu, no zbog nedostatka učenika, škola bi već iduće godine trebala prestati s radom, a učenice produžiti do škole u Velikom Ravenu. Kako smo čuli od mještana, ovih dana selo je dobilo novu stanovnicu, rođena je Iva Dubravec.
U centru sela je raspelo, a mi smo u šetnji susreli i jednu od najstarijih mještanki. Profesorica Marica Vrabec rođena je i odrasla u Beketincu. Radni vijek provela je u Zagrebu, no odlaskom u mirovinu, često vrijeme provodi u rodnom mjestu. Magistrirala je početno čitanje i pisanje, a autorica je i početnice za prvi razred. Napisala je i dvije knjige o povijesti i kulturi dubovečkoga kraja iz kojih smo i mi uzeli podatke o njezinom Beketincu. Osim profesorice Vrabec, iz sela su rodom i dr. Romano Vrabec i učiteljica Dragica Ferenčak.
Struja je u Beketinec došla 1958. godine pa mještani nisu mogli slušati radio, a Marica Vrabec prisjetila se događaja iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
– U vrijeme prije dolaska struje u selo, iz vojske je došao naš mještanin Andrija Pićak. Sa sobom je donio takozvani detektor – uređaj koji je služio umjesto radija i nije trebao struju, a nije imao zvučnike već slušalice. Mi mladi smo kod Andrije čekali u redu da samo na nekoliko trenutaka čujemo glazbu s radio stanice – prisjetila se tih vremena Marica Vrabec.
