Davor Vrbek: Podravka će ili povećati plaće ili idemo u štrajk

Podravka je multinacionalna i jedna od naših najvećih prehrambenih kompanija. Podravka je i jedna od rijetkih kompanija s minimalnom zaduženošću, rekordnom dobiti i dobro iskorištenim novcem iz fondova Europske unije. Istovremeno, Podravka je i kompanija koja svojim radnicima još uvijek nije odlučila znatno povećati plaće i zbog čega trenutno traju pregovori sa sindikatima, o čemu nam je više rekao Davor Vrbek, regionalni povjerenik PPDIV-a za Koprivničko-križevačku županiju.


GP: Ovoga se tjedna održala nova runda pregovora u Podravki oko povećanja plaća radnika. Što se događalo na sastanku?

Novi krug pregovora održan je u utorak nakon što smo prošli završili na način da smo ušli u postupak mirenja jer je poslodavac izjavio da za povećanje plaća radnicima nema novaca, odnosno da za to ima ravno nula kuna. Nakon što smo ušli u postupak mirenja, poslodavac je poslao novu inicijativu gdje su naveli neke određene iznose i bili spremni promijeniti priču odnosno našlo se nešto novca. Međutim, ponuda koju su poslali je neprihvatljiva.

GP: Vi ste tražili povećanje od 20 posto?

Tražili smo otprilike 23 posto povećanje bruto plaće. Međutim, oni su ponudili 1,6 posto što apsolutno nije dovoljno i to smo im na sastanku u utorak i rekli.

GP: Je li postotak koji tražite podložan kompromisu ako će Podravkina ponuda biti bolja ili se držite zahtjeva za 23 posto?

Imamo svoj cilj. Uvijek kad idete u pregovore, sve što tražite je stvar pregovora i kompromis je uvijek moguć, ali mi ne možemo funkcionirati tako da, karikiram, tražimo 2000, a ponuda je 300 kuna. Prevelika je to razlika. Možda se možemo naći negdje na sredini, ali to definitivno ne može biti 1,6 posto. Poslodavac je ponudio povećanje osnovice i povećanje bruto fiksnog dodatka i to osnovice 30 kuna, a bruto fiksnog dodatka 40 kuna. Kada je Martina Dalić došla u Podravku, snebivala se nad činjenicom da u Podravci postoje radna mjesta gdje je izračun plaće iznosio manje od minimalne. Plaća nije bila isplaćivana ispod minimalca, ali izračun je bio manji. Poslodavac je dodavao da bi radnik dobio minimalnu plaću. To nad čime se snebivala, sada radi ona s ovom ponudom. Od 1. siječnja 2023. minimalna će bruto plaća biti 5250 kuna. Ovo povećanje koje je ona ponudila je ispod minimalne plaće. Dakle, opet dodavanje. Otkad je došla, ona jest podizala plaće i to je nešto s čim se voli hvaliti, ali mi smo Podravki i na prošlom sastanku pregovaračkih timova pokazali zašto su to radili. Morali su, da bi dostigli minimalnu plaću. Sve projekcije koje nam pokazuju na sastancima pregovaračkih timova sastoje se od podataka koji njima odgovaraju, a to smo vidjeli i u utorak. Tražili smo da nam se pokaže kako će se ovaj njihov prijedlog odraziti na plaće u Podravki, pa i na one najniže. Dobili smo prezentaciju što su radili u prošle tri godine i koliko su rasla primanja, što je razlika.

GP: Koje je onda Podravkino opravdanje za nepovećanje plaća, ako uzmemo u obzir da je kompanija jedna od najmanje zaduženih kompanija s rekordnom dobiti i velikom količinom novca povučenog iz Europske Unije?

Njihovo opravdanje je porast cijene energenata, sirovina, ambalaže. Dakle, sve ono s čime se svaki dan susrećemo i kod drugih poslodavaca. Ne događa se to samo njima, već svima. Uvijek kad pregovaramo, svejedno u kojoj kompaniji, dižemo materijalna prava radnika i jednostavno nema razloga da i u Podravki ne dođe do ozbiljnijeg povećanja plaće. To bi za Upravu moglo značiti da će profit na kraju godine možda biti malo manji. Da, možda neće biti 500 milijuna kuna nego 100 milijuna kuna manje, ali to će puno značiti na plaćama radnika. Nikada nismo dobili podatak koliki je trošak plaća kada se iz troškova zaposlenih maknu bonusi i opcijske dionice jer se sve to trpa u trošak zaposlenih, pa otuda i veliki prosjeci plaća. Nikada nismo dobili podatak koliko radnika u Podravci ima plaću manju od Podravkinog prosjeka i manju od Podravkinog prosjeka plaća radnika na tarifi. Imamo nekih pokazatelja da, na primjer u Belupu, čak 72 posto radnika ima plaću manju od prosječne plaće Belupa. Kada bi se ove dvije stavke maknule, vidjelo bi se koliko zapravo troše na plaće radnika. Tu je i još jedan problem koji se ponovno pokazao na sastanku u utorak. Uprava je u ovom trenutku spremna dati nešto više od 20-ak milijuna kuna za 4000 radnika, ali u isto vrijeme 108 milijuna kuna ide za opcijske dionice na čije pravo ima možda 50 ljudi, a nemojmo zaboraviti i bonuse. Ta relacija nije u redu.


GP: Spomenuli ste materijalna prava. Kakva su ona prava u Podravki s obzirom na ostale kompanije?

S obzirom da Podravka ima kolektivni ugovor koji su dogovorili sindikati i poslodavac, recimo da su u odnosu na one koji kolektivni ugovor nemaju, u nešto boljem položaju. Podravkin kolektivni ugovor sadržava i božićnicu i regres, isplaćuje se nagrada za radne rezultate, tu je i dar za dijete i niz drugih stvari koje su ugovorene. U poduzećima koja nemaju kolektivni ugovor, poslodavci takve stvari ili isplaćuju samo nekim dijelom ili ne isplaćuju uopće jer im to nije obaveza. U zadnjim mjerama Vlade, kada smo svi očekivali da će doći do poreznih rasterećanja plaća, oni su podigli neoporeziva primanja znajući da isplata istih nije obaveza poslodavca. Po prvi puta smo i u situaciji, ako se nešto ne promijeni, da će minimalna plaća biti oporeziva. To je čista glupost jer se od bruto plaće u iznosu 5250 kuna (oko 4200 kuna neto) ne može preživjeti mjesec.

GP: Očekuje li se još sastanaka?

Spremni smo ponovno sjesti za stol ako druga strana pojača svoju ponudu. Mi smo i u utorak jasno rekli da, ukoliko do toga ne dođe, spremni smo se obratiti našim članovima, reći im što je u ovom trenutku na stolu, zašto mislimo da to nije dovoljno i spremni smo ući u postupak mirenja ispred GSV-a i ako se u tom mirenju ne postigne nekakav dogovor, spremni smo na industrijske akcije.

GP: Dakle, štrajk?

Štrajk je industrijska akcija, da, i na to smo spremni. Naravno da u tome očekujemo podršku članova sindikata jer u štrajku mogu sudjelovati isključivo njihovi članovi. Ono što je važno reći je, ako do toga dođe, Sindikat PPDIV-a, kao jedini sindikat u Hrvatskoj koji ima štrajkaški fond koji se financira iz članarine, u mogućnosti je dane provedene u štrajku platiti svojim članovima jer to nije obaveza poslodavca. Dakle, spremni smo, osigurani smo, a u pripremi ćemo ispoštovati kompletnu zakonsku proceduru tako da poslodavac ne može eventualno podići tužbu zbog naknade štete. Sve će ići u skladu sa zakonom i propisima sindikata PPDIV-a, a hoće li do toga doći, vidjet ćemo. Nadam se da su dovoljno mudri kako do toga ne bi došlo jer novca ima. Mi i sad čitamo da bi Podravka mogla imati negdje oko 400 milijuna kuna na kraju godine. U taj će rezultat sigurno ući i prodaja nekretnine u Sloveniji, no čak i ako maknete taj iznos, tu je još 200 i više milijuna kuna. Pa ako ima 108 milijuna kuna za opcijske dionice, a vidimo na koji način to ide i kako se pojedinci bogate, onda sigurno mora biti ozbiljnog novca za povećanje materijalnih prava radnika. Podravka trenutno ima još jedan problem, a to je da ljudi koji odlučuju u ovoj kompaniji nisu svjesni kako u Podravki postoje, rade i žive ljudi koji su na rubu zbog svojih plaća. Problem s krizom i rastom cijena energenata nije od jučer, ovo sve se nije dogodilo preko noći. Imamo osjećaj kao da ne znaju vladati ovom situacijom. Ako u jednom Ledu, Jamnici i Piku možemo pregovarati o povećanju plaća, a i njima se dogodilo povećanje cijene energenata, što to znači? Da oni jesu sposobni vladati situacijom u krizi, a Podravka nije?

Davor Vrbek / FOTO IVAN BRKIĆ
Davor Vrbek / FOTO IVAN BRKIĆ

GP: Vjerujem da ste popratili izmjene Zakona o radu?

To je više bilo zbog određenih direktiva EU gdje su se neke stvari morale izmijeniti iako je Vlada taj Zakon pokušala kompletno promijeniti, no to u tako kratkom roku nije bilo moguće postići jer za nešto više nije postignut dogovor među socijalnim partnerima pa je sve ostalo u nekom manjem obujmu.

GP: Pitam zato jer je jer su izmjene prouzročile mnogo nezadovoljstva.

Da, samo se postavlja pitanje je li to problem ili nije jer znamo da se kod nas izmjene Zakona o radu u pravilu dešavaju u korist poslodavaca koji uvijek traže dodatnu fleksibilizaciju radnog vremena i niz drugih stvari koje ne idu u korist radnika. Oni bi najradije da radnik cijeli dan provede u poduzeću, da se radnika što manje može platiti, da je dostupan 24 sata dnevno… Katastrofa. S te je strane možda bolje da nije došlo do većih izmjena. Došlo je, doduše do nekih promjena o radu na određeno vrijeme gdje on ne može trajati dulje od tri godine, no poznajući kreativnost naših poslodavaca, naći će oni načina da i tome doskoče pa da radnik može biti sezonac sto godina.


GP: Koji bi onda trebao biti nekakav standard takvog zakona? Što bi bilo prihvatljivo u smislu koliko je radnik dostupan, koliko je fleksibilan i slično?

Normala bi bila ona iz 19. stoljeća. Osam plus osam plus osam, to je normala. Svi oni moraju znati da radnik mora imati svoje slobodno vrijeme, vrijeme koje će provoditi sa svojom obitelji, vrijeme za odmor, a da prekovremeni rad, preraspodjela radnog vremena i slično treba biti iznimka, a ne pravilo… To je nekakva normala.

GP: Zašto onda naši ljudi ne izlaze na ulice kao što je to slučaj u inozemstvu gdje se i bolje živi? Postoji li neki strah?

Mislim da se ne radi o strahu, nego o percepciji. Ako gledate neke europske zemlje, zna se da se neke stvari mogu promijeniti samo na takav način. Postoji kultura prosvjedovanja. Oni imaju tu neku povijest izlaženja na ulicu, a mi nemamo. Nas jedino što može spojiti su najteže životne situacije poput rata i potresa. Kod nas su se, čini mi se, iskrivile društvene vrijednosti, nema solidarnosti, ne razmišljamo na način da samo zajedno nešto možemo postići i da je vrijeme da prestanemo razmišljati kako je jedino važno da onom do mene bude barem malo gore nego je meni i svi sretni. To nije dobro.

GP: Što mislite o radu u četiri smjene, vrednuje li se ta četvrta smjena dovoljno?

Četverosmjenski rad kao takav i nije problem, već su problem premale plaće. No tu bih opet želio istaknuti važnost kolektivnog ugovora kojim se mogu dogovoriti povećanja plaće za rad u takvim uvjetima. U Zakonu u radu u određenim člancima piše da za neke uvjete imate pravo na uvećanu plaću. Što to znači? Uvećana plaća je i jedna kuna. U kolektivnim ugovorima koje sindikat PPDIV sklapa po poduzećima u Hrvatskoj redovito za takve situacije dogovaramo povećanje plaće u određenim postocima. Dakle i za prekovremeni rad, i noćni rad, i smjenski rad, i rad u otežanim uvjetima i rad u drugoj smjeni itd. Za primjer, u Podravki je kolektivnim ugovorom ugovoreno da je naknada za noćni rad 40 posto. Na kraju se sve ipak svodi na plaće, a moramo ustvrditi kako su plaće u sektoru poljoprivrede i prehrambene industrije najniže.

GP: Kakva je percepcija sindikata kod radnika?

Ne bih toliko govorio o percepciji, koliko o predrasudama. Koliko god ljudi govorili protiv sindikata, da sindikat ništa ne radi, da je ovakav ili onakav ili da je produžena ruka poslodavca, svima je jasno da bez sindikata i sindikalnog organiziranja nema ničega, a to imaju prilike vidjeti u svom svakodnevnom životu. Tamo gdje nema sindikalne organiziranosti, pa tako ni sindikata koji jedini može sklopiti kolektivni ugovor, uvjeti su puno lošiji. Zbog toga PPDIV-a čini sve kako bi svagdje gdje je prisutan vodio pregovore i sklapao kolektivne ugovore. U ovom trenutku je više od 80 posto naših članova pokriveno kolektivnim ugovorom, a u tijeku su i pripreme za sklapanje Granskog Kolektivnog ugovora čime bi smo željeli obuhvatiti sve radnike u sektoru poljoprivrede i prehrambene industrije. Zanimljivo je da su obično najglasniji oni koji nisu članovi sindikata, ne žele se uključiti u sindikat i sindikalno djelovati, ali uredno koriste benefite koje im je dogovorio kolega do njega koji je prepoznao važnost i ulogu sindikalnog organiziranja. Često znamo reći da je to otišlo toliko daleko da je sindikat kriv i kada mrkva ne izraste u vrtu, ponašamo se kao da nam je uvijek netko drugi kriv. Iz primjera Europe i ostalog svijeta vidimo da samo sindikalna organiziranost nešto znači. Svi oni misle da sve što se dobije, poput božićnice, uskrsnice i slično, poslodavac daje zato jer je zlatan i najbolji, ali sve to proizlazi iz prava koja su ugovorena kolektivnim ugovorom. Evo za primjer, kada vidite objavu da je uprava Podravske donijela odluku o isplati božićnica. Da, je, ali na temelju čega? Kolektivnog ugovora. I onda umjesto da takvi ljudi koji rogobore budu zahvalni kolegi do sebe koji je u sindikatu i koji mu je tu božićnicu omogućio, pljuju i vrijeđaju taj isti sindikat jer njima nitko ne valja, a sindikati su najveće zlo.

GP: Kako gledate na sve veći uvoz strane radne snage?

Uvoz radne snage je nešto što se nije uopće trebalo dogoditi samo da je bilo malo više sluha kod poslodavaca. Došli smo u situaciju da moramo uvoziti radnu snagu zato jer su se poslodavci ponašali na način ‘ako ne želiš raditi ti, ima tko hoće’. No, dogodilo se da su ljudi otišli, da odlaze i da je domaćih, kvalitetnih radnika nestalo. Zapošljava se strana radna snaga pod uvjetima koje smatramo diskriminirajućim u odnosu na domaćeg radnika. Razumijemo da su oni ovdje došli tražeći bolji život, zaradu, ali žalosno je da oni dobivaju ugovore o radu najmanje na godinu dana koliko traje njihova radna dozvola, plaću istu ili veću od domaćih radnika, da im se plaća stan, hrana, režije, karta da najmanje jednom godišnje odu u posjetu svojoj obitelji, dok se s druge strane našim radnicima ne nude ni približni uvjeti. Domaći radnici dobivaju ugovore o radu mjesec za mjesec. Naši su radnici isto podstanari, ali sami plaćaju stanarinu, i naši radnici imaju troškove za hranu, režije. Dakle, niti jednom domaćem radniku nisu ponuđeni uvjeti kao stranom radniku. Iz toga se vrlo lako može izvući zaključak da poslodavci domaćeg radnika jednostavno ne žele platiti i osigurati mu uvjete za normalan život. S toga se s pravom postavlja pitanje koliko naših radnika ne bi otišlo van kada bi im ti uvjeti bili osigurani? Zar to nije velika diskriminacija?

GP: Vi ste zato zadovoljni sa svojom plaćom?

Ja sam se sindikalnim poslom aktivnije počeo baviti 2000. godine kada sam radio u Podravki i to me uvijek zanimalo. Bio sam sindikalni povjerenik za svoju radnu cjelinu, vodio sam radničko vijeće, bio članom Glavnog odbora PPDIV-a što je najviše tijelo Sindikata između dva Kongresa. Kada mi se pružila prilika da profesionalno radim u PPDIV-u, bez razmišljanja sam se na to i odlučio. Ima ljudi mi kažu da nikada ne bi radili ovaj posao kada čuju i vide s čime se sve susrećem u svom radu, no ja ga volim i zato ga i radim.

Vezani članci

Najčitanije