Priznajem, potezao sam veze kako bi moji najbliži dobili brzu i primjerenu zdravstvenu skrb. I da, sramim se toga

Bolna smrt novinara Vladimira Matijanića, ogavne reakcije nekih liječnika i nalaz inspekcije koju je Ministarstvo zdravstva nakon toga poslalo u splitsku bolnicu razotkrilo je ono što dobro znamo već godinama. Zdravstveni nam sustav funkcionira po duhu svetom, silnoj energiji pojedinaca u tom sustavu i pravoj špagi u pravo vrijeme.
Sudeći po onome što dosad znamo, nema nikakve sumnje da je naš kolega Matijanić – inače silno dobar, hrabar i skroman novinar – imao mnogo više šanse preživjeti Covid i teške kronične bolesti da je bio politički podoban. I da je imao nekog u sekti zvanoj HDZ tko će omogućiti da hitna i bolnica o njemu postupe onako kako se inače postupa s takvim pacijentima – s dužnom pažnjom i nesebičnim profesionalnim angažmanom.

No, kako Matijanić nije dio sekte zvane HDZ koja Hrvatsku drži u ropstvu evo već 30 godina, on zapravo nije imao baš nikakve šanse. Umro je a da se zdravstveno osoblje iz splitske bolnice nije ni mrvu potrudilo pomoći mu. Prepustili su ga sudbini, reklo bi se. Da je u pitanju bio splitski župan, šef policije, ravnatelj porezne, vlasnik moćne firme ili bilo koji s HDZ-om dobro umrežen pacijent, možda sve ne bi završilo ovako tragično. U svakom slučaju, danas u javnosti ne bi bilo mučnih svjedočenja Matijanićevih najbližih o ponižavajućem i neljudskom odnosu splitskog zdravstvenog osoblja.

A sad posve iskreno. U životu sam više puta – ne pamtim broja – potezao veze kako bi meni najbliži dobili primjerenu liječničku skrb, uglavnom u kliničkim bolnicama u Zagrebu. Činio sam to svaki put kad je tako zdravstveno stanje bliske mi osobe – člana obitelji, djeteta, prijatelja – nalagalo. Dakle, kad je situacija bila ozbiljna i zahtijevala brzu reakciju. Jer uvijek postoje ljudi koji znaju ljude i koji su drugima nesebično spremni pomoći u nevolji.

Zašto sam to činio? I jesam li onda pozvan uopće javno progovarati o problemima s kojima se suočava naše zdravstvo? I nije li to od mene, u krajnjem slučaju, licemjerno te prilično ponižavajuće prema vojsci pacijenata koji nemaju taj privilegij da znaju čovjeka koji zna čovjeka? Uostalom, i umirući novinar Matijanić sigurno je poznavao nekog tko mu je mogao osigurati primjerenu medicinsku skrb u splitskoj bolnici. No, on je to – iz svojih nepokolebljivih principa – odbio učiniti. Pa je vrlo brzo preminuo.

Nije da sam sretan zbog potezanja veza po zagrebačkim bolnicama. Nije da se ne sramim činjenice kako sam svoje najmilije ubacivao na liječenje preko reda i mimo propisane procedure. Jer netko je tih dana i tjedana zbog toga morao ostati bez usluge i pričekati da moji konzumiraju svu potrebnu zdravstvenu skrb. No, nisam imao izbora jer mi sustav nije davao previše izbora. Sustav u kojem se sustava i jasno propisanih pravila zapravo nitko ne drži.

Sustav u kojem smrtno bolesni pacijenti mjesecima moraju čekati na pretrage i preglede specijalista. Sustav koji u mjestu u kojem živite ne pruža mogućnost specijalističkih pregleda djece i sve one dijagnostike koja je potrebna kako bi se što brže doznalo o kakvom je zdravstvenom problemu riječ i kakvu terapiju iziskuje. O tome koliko je samo novca moja obitelj potrošila kako bi platila usluge u privatnim poliklinikama jer u javnom zdravstvenom sustavu iste usluge nisu bile dostupne – bolje da ne govorim.

Što je zapravo tragično u cijeloj priči? Pa to da većina pacijenata nema mogućnost da se preko veze dokopa specijalističke usluge u nekom zagrebačkom KBC-u, niti da plati uslugu u nekoj od privatnih klinika. Oni su osuđeni na sustav pa što im dragi bog da. I to je tragično i duboko nepravedno. I to je ono što svi znamo, ali nitko ništa ne poduzima. Pa niti jedna Vlada i niti jedan ministar zdravstva otkako je svijeta i slobodne i samostalne hrvatske države.

Jer zdravstvena skrb koja počiva na čovjeku koji zna čovjeka i hrpi novčanica u džepu i nije zdravstvena skrb, nego korupcijom prožeta bešćutna korporacija. Ali, s jednom razlikom – ta korporacija živi od javnog, dakle našeg novca. Onog kojeg plaćamo svaki mjesec kroz doprinos za zdravstveno osiguranje. Onog kojeg je godinama prije tragične msrti plaćao i novinar Vlado Matijanić.

Tekst: Robert Mihaljević

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com