Posljednje dane godine koja je na izmaku obitelj Stančir iz Koprivničkog Ivanca željet će čim prije zaboraviti. Jučer, u pola bijela dana, netko im je hladnokrvno ustrijelio psa Maxa, veselu obiteljsku mazu, i to niti stotinjak metara od kuće.

Max, dobroćudni križanac labradora i retrievera, na nekoliko minuta izašao je iz dvorišta i prešao preko ceste, gdje se nalazi oranica. S nje se više nije vratio. Pronašao ga je vlasnik Manuel Stančir, i to da sve bude tragičnije, samo koji trenutak nakon što je Max ustrijeljen.
– Imamo veliko dvorište u koje ga puštamo i on je podigao ogradu i pobjegao. Prošlo je možda deset minuta dok to nisam vidio i krenuo sam na ulicu tražiti ga. Zvao sam ga, uvijek se odazivao i dolazio, ali sad ga nije bilo. I onda sam ga vidio. Došao sam do njega, još je bio topao, izdisao je. Očito ga je netko smaknuo isti trenutak – opisao nam je neutješni Manuel.
Nikome u obitelji nije jasno zašto bi netko to učinio. Kako kaže Manuelova supruga Silvija, Max je bio praktički još štene, djeca su ga obožavala, igrao se s njima, bio je više od ljubimca. Nije navršio ni godinu dana, upravo sutra, na Staru godinu, bio bi mu rođendan.

– Plakali smo cijeli noć, morala sam uzeti tabletu za smirenje, a suprug je sjedio za kuhinjskim stolom i plakao kao dijete. Nisam ga 12 godina vidjela da tako plače. Netko će možda reći da radimo dramu od toga, da je to samo pas, samo “džukela”. Nama nije. Nije pobjegao u šumu, nikada nije radio štetu… Nismo imali ni šansu da ga vratimo, svaki vlasnik bi trebao imati tu šansu da vrati psa – smatra Silvija.
Max je bio čipiran, cijepljen, pažen i njegovan i svi su se iznimno vezali za njega, pa tako i mališani Kevin i Kiara. Njihove roditelje užasava pomisao da je netko pucao tako blizu kuća i da se vrlo lako u blizini moglo naći njihovo dijete.

– Tu se djeca igraju, trče, i tu netko puca?! Što da je netko od djece išao s njim ili po njega, kako netko može pucati toliko blizu kuća? Mogao nam je nastrijeliti dijete – ogorčena je Silvija.
Najgore od svega je to što im ovo nije prvo takvo iskustvo. Kada su živjeli u Botovu, otrovan im je pas u vlastitom dvorištu, drugi je ustrijeljen nedaleko od kuće, kao i još jedan. Kako kažu, radi se o čistom iživljavanju nad nedužnim životinjama, zbog čega trenutno ne mogu zamisliti da nabave novog psa.
– Ne mogu ih više imati. Imamo još Emu, koja je stara deset godina, i nakon nje ne želim više imati nikoga. Čovjek se veže za njih, zavoli ih, i netko ti ih samo uzme. Prošle godine nam je Max bio pravi novogodišnji poklon kada je došao na svijet, a ove godine više ga nema – zaključuje Silvija.