Sami u kinu

Privilegija koju posljednjih godina imamo u kulturnom životu našega grada teško je uspoređivati s bilo kojom sličnom povlasticom u drugim područjima života. Od kada su ukinute interne mjere da je za kino-predstavu potrebno najmanje petero gledatelja, sve više sam u prilici da sam (ili u društvu svoje žene) uživam u najboljim filmovima s repertoara, bez bojazni da će mi netko čitavu predstavu ružiti s kartonskim kutijama i glasno krckati kokicama.


U ugodnom ambijentu zagrijane dvorane, s pretpostavkom da ni kinooperater Jožek ne gleda film, u tišini, neometan, pred velikim ekranom s prvorazrednom tehnikom, uz sniženu penzionersku kartu utorkom, u poziciji smo da gledamo ‘svoju’ kinopredstavu, kojoj još samo viski nedostaje za pravu, titovsko ekskluzivnu projekciju.

Pri tome me silno zabavlja i obavezni ritual na blagajni: bez obzira što već godinama sjedim(o) u sedmom redu sredina i bez obzira što se zna da ćemo biti sami, zatekne me ozbiljno, službeno pitanje prodavača karata: koji red hoćete, želite li dolje ili balkon?

Slične su okolnosti i za druge kulturne manifestacije: što je program bolji, suvremeniji i ‘teži’ to je i publike manje. Ne ističem to da bi naglasio neku svoju elitističku poziciju ili zazor od ‘popularnih’ sadržaja niti je to nešto što je specifikum naših dana, jer je uvijek bilo tako, samo su se okolnosti mijenjale. Naravno, neoliberalni koncept kulturne politike sve će više nastojati takve modernije, ekskluzivnije i avangardnije programe reducirati ili ih stavljati u izdvojene niše ‘alternativne kulture’, eksperimentalnih centara, avangardnih klubova, art-kina i sličnog, prepuštajući ih snalaženju njihovih voditelja u složenoj mreži različitih natječaja.

Stoga, opisana privilegija nije vezana samo uz kino: sve više se zatičemo na pustim otvorenjima izložbi, u polupraznim kazalištima, na koncertima ‘ozbiljne glazbe’ na kojima je više izvođača nego publike, na neugodno praznim književnim tribinama, itd.


S druge strane, da bi ‘opravdale’ svoje postojanje kulturne institucije sve više pribjegavaju populističkim programima sumnjive kvalitete: doista, nema ‘krize publike’ kada su na programima blokbasteri, stand-up komedije, kazališni ‘humoristički’ čušpajzi, književni opsjenari, selfhelp literatura i spomenarska poezija. Pri takvome izboru ne isključujemo i presudno značenje sumnjivih senzibiliteta i krhkoga kulturnoga znanja novih kreatora kulturnih politika, s važnom ulogom njihovih ‘menadžerskih’ sposobnosti, a ne intelektualnih širina i specijalističkih kulturnih vještina.

Međutim, bez obzira što se mijenjaju modeli, trendovi, discipline, kulturne vrijednosti i komunikacijski alati (sve se može ‘skinuti’ na mobitel i ‘besplatno’ gledati) ‘tješi’ nas da je, zapravo, oduvijek bilo tako. Bez problema bih mogao napraviti povijesnu retrospektivu i vidjeti da, na primjer, u početku nikoga nisu zanimali notorni impresionisti ili da je na tribinama velikih ruskih konstruktivista (po živom svjedočenju A. Cesarca) bilo desetak ljudi ili da je prve izložbe naših konceptualista vidjela šaka studenata ili da je naš najbolji film prošle godine vidjelo tek par tisuća ljudi.

Nije li, uostalom, na izložbama u koprivničkoj Galeriji, kada se početkom osamdesetih izlagala najjača domaća suvremena produkcija, znalo biti tridesetak ljudi? Oni koji su tamo bili nešto su naučili i doživjeli, izlagana imena danas sun najvažnija u hrvatskoj umjetnosti, u nacionalnoj galerijskoj povjesnici to je razdoblje jedne provincijske galerije ubilježeno velikim slovima… Slično je i s kratkim djelovanjem galerije u Kuglani, a sigurno je da će i razdoblje postojanja AK galerije, usprkos oskudnome interesu za njezini rad, ostati kulturna činjenica.

Iskustvo me je, dakle, naučilo, a kulturni egoizam podupro u stavu da više ne reagiram, a kamoli skandaliziram nad malim brojem kulturnih recipijenata onih sadržaja za koje držim da su dobri, suvremeni i zanimljivi. Što duže tako bude više ću uživati u jedinstvenoj prilici, u privilegiji, da sam gledam kino predstavu, da nikoga ne susrećem na izložbama, da slušam koncerte ne ‘strepeći’ od toga da će netko iz prvoga reda zapljeskati na ‘krivome’ mjestu.

Vezani članci

Najčitanije