Potkalničko mjesto Brežani oduvijek je bilo naseljeno mješovitim stanovništvom. Po popisu iz 1910. godine, u Brežanima je obitavalo više od 70 posto Čeha, dvadesetak posto Hrvata i desetak posto Mađara. Prema saznanjima, selo je nastalo početkom 19. stoljeća na posjedu koji je od plemića Bujanović, otkupilo nekoliko čeških obitelji. Tako je na nadmorskoj visini od 151 metra, i na površini nešto većoj od jednog kilometra kvadratnog nastalo malo naselje čiji su se stanovnici oduvijek bavili poljoprivredom. Najviše su uzgajali stoku, jer male parcele od najviše jednog jutra nisu pogodne za ozbiljnije ratarstvo. Uz selo protječe i potok Črnec na kojem je bila i vodenica sa dva para mlinskih kamena. Vodenicu je 1919. godine od plemića Bujanović kupio Luka Španić, a mlinarsku tradiciju nastavili su i njegovi potomci. U posjetu selu i mi smo navratili u Mlin Brežani i porazgovarali s sadašnjim vlasnikom.
Modernizacija mlina prekretnica u razvoju
– Vodenica kao takva, u vlasništvu mog djeda Luke radila je sve do sedamdesetih godina proteklog stoljeća. Nakon toga naslijedio ju je moj otac Tomo Đuran, modernizirao je i preuredio u mlin na valjke. To je ujedno bila i prekretnica u razvoju ovog obiteljskog obrta – naglasio je naš sugovornik Ivan Đuran. Rekao je da se u to vrijeme kruh pekao u obiteljskim kućama, a mještani Brežana i okolnih sela, s vrećama pšenice na zaprežnim kolima čekali su u redu kako bi kući odvezli brašno za kruh i kolače. Tijekom godina mlinarski obrt se razvijao, pa danas Mlin Brežani osigurava kvalitetno brašno za mnogobrojne pekare diljem Hrvatske. Uz mlin, tu su i veliki silosi u kojima stanovnici ovog dijela županije čuvaju svoju pšenicu, a u ovom obiteljskom obrtu osim Ivana i njegove supruge Jasne, rade još i njihove kćerke Ivana i Natalija te zet Domagoj.
Iako je selo malo, šezdesetih godina proteklog stoljeća u njemu je bilo mnogo djece. U svakoj kući bilo ih je najmanje troje ili više.
– Naše je selo imalo mušku nogometnu momčad koja je osvajala prva mjesta u srazu s ekipama iz puno većih sela. Samo susjed Branko Čapek imao je sedmoro djece, od kojih je barem petoro bilo u našoj momčadi. Brojnu obitelj imali su i Bernard Jedovnički, Alojz Galaš i Mirko Beljovec – prisjeća se svog djetinjstva Ivan Đuran. U selu je u to vrijeme bilo najmanje 15 nastanjenih kuća, a danas ih je upola manje. Učenici niže razrede osnovne škole pohađaju u oko dva kilometra udaljeni Miholec, a više u Orehovec.
– U školu smo pješačili i ljeti i zimi, a zimi je iznad Miholca puhalo ko vrag, pa smo prema školi išli okrenuti zadnjim krajem. Moj susjed Ivo Čapek i ja jedno smo vrijeme sobom nosili i zračnu pušku koju mi je kupio djed, no nakon što smo napravili štetu, ostao sam bez puške – u šali nam objašnjava Ivan.
Samo 22 mještana i nekoliko kuća
Uz mlin u vlasništvu Luke Španića, selo je imalo i dvoje obrtnika. Aleksa Jedovnički i njegov sin Bernard bili su „šusteri“, a drugi Jedovnički bio je kovač. Tako su stanovnici okolnih sela koji su kolima dovozili žito u mlin, istoga dana mogli popraviti cipele i potkovati konje.
Šezdesetih godina u selo je stigao i prvi TV prijamnik koji je u kući na početku sela imala susjeda Tonka, pa su djeca i odrasli večeri provodili kod nje, pomno prateći jednu od prvih kaubojskih serija Bonanza. Krajem šezdesetih Tomo Đuran kupio je i prvi moped Tomos, kojim su on i mali Ivan išli u Križevce, ali i u Mariju Bistricu. Kasnije je moped zamijenjen automobilom Wartburg koji je svojim dvotaktnim motorom dimio selom, izazivajući zavist mještana pješaka.
Danas selo ima manje stanovnika, ali ima asfalt, struju i javnu rasvjetu, telefon i vodovod. Nemaju kanalizaciju, ali ni plin im nije prijeko potreban jer je u blizini šuma. Od ukupno 22 mještana, osim naših sugovornika, u šest nastanjenih kuća sami ili sa svojim obiteljima žive Zdravko Galaš, Josip Galaš, Mirko Cecelja, Berno Jedovnički, Mirko Šamuga i Miroslav Čapek. Alojzije i Zdravko Galaš bave se proizvodnjom mlijeka, pa u selu još uvijek ima krava gotovo koliko i stanovnika.
U šetnji naseljem susreli smo i Alojzija Galaša. Objasnio nam je da je to prezime prije bilo Galaž, no ovdašnji mještani to su promijenili u Galaš. On živi sa sinom, snahom i unučadi. Osim krava drži i nekoliko ovaca. Unatoč poodmaklim godinama, još uvijek radi i jedan je od svega dvoje mještana koji se bave stočarstvom u selu.
Usred mjesta je stari kip Panenka Marija, a najbliža crkva je u Miholcu. Najbliži veterinar im je u Fodrovcu, a liječnik, zubar i pošta u općinskom središtu Sveti Petar Orehovec. Stanovnici Brežana imaju svoje groblje, no najradije se pokapaju u obližnjem Miholcu. Najstarija mještanka je Marija Đuran koja ima 85 godina, a najmlađi stanovnik sela je sin Zdravka Galaša. U Brežanima su trenutno tri učenika, no ima mladih obitelji koje bi uskoro mogle taj broj i povećati.
