Od mnogobrojnih malih naselja na obroncima kalničkog gorja ovaj put smo izabrali Štrigovec. Došavši glavnom prometnicom koja od Križevaca vodi prema Gornjoj Rijeci, skrenuli smo prije Dropkovca na mali, ali asfaltirani puteljak koji se uspinje i vodi u selo.
Štrigovec, baš kao i susjedna naselja, bilježi višestoljetno postojanje, a početkom pedesetih godina proteklog stoljeća u njemu je živjelo najviše 78 stanovnika. Danas se ovo naselje svelo na svega nekoliko kuća, a mi smo automobil zaustavili u dvorištu kuće na kraju mjesta. Ljubazni vlasnik Stjepan Švagelj pozvao nas je unutra gdje smo porazgovarali s njim i njegovom suprugom Baricom. Barica je rodom iz Finčevca, a upoznali su se na jednom od brojnih proštenja na kojima su se u to vrijeme mladi zabavljali. Ljubavna iskra se zapalila, i mladi je par 1972. godine stupio u brak. Barica je tada imala samo 16 godina, a Stjepan 19, i već je bio izučio zidarski zanat.
Posadili 500 stabala oraha
– S petnaest godina otišao sam u Sloveniju i školovao se za zidara. Radio sam u Zagrebu i Križevcima, a supruga je od 1980. godine vodila obiteljsko gospodarstvo. Ja sam 1986. godine otišao na rad u Njemačku iz koje sam se vratio 1995. godine – kazao je Stjepan. Radio je na obnovi u ratu porušenih sela, a 2000. godine obolio je te nakon tri godine liječenja odlazi u invalidsku mirovinu. Supruga Barica na obiteljskom gospodarstvu hranila je krave za proizvodnju mlijeka, no pet grla simentalske pasmine morala je 2000. godine prodati, jer cijena mlijeka nije pokrivala ni troškove ishrane. Nakon toga hranila je i po deset krmača, no i to više nije bilo isplativo.
– Sama vozim traktor Ursus koji smo kupili 1978. godine. Danas već ima 41 godinu, i mnogo smo zemlje preorali, no ja sam njega zatrajala, a i on mene – našalila se Barica, koja je potpuno osposobljena za vođenje gospodarstva pa je završila i tečajeve za osjemenjivanje, markiranje i prskanje.
Naši sugovornici još uvijek hrane dvije krmače, no imaju i 500 stabala oraha te pedesetak lješnjaka. U kući s njima žive i njihova djeca, kćerka Snježana i sin Miroslav. Snježana je magistrirala pravo i radi u OŠ u Svetom Petru Orehovcu, a sin Miroslav je zaposlen u tvrtki Alca u Svetoj Heleni.
Prvi radio u selu zajedno su slušali svi mještani
Stjepan se prisjetio i svojeg djetinjstva, kada je šezdesetih godina proteklog stoljeća iz sela u osnovnu školu išlo 16 učenika. Neki učenici niže razrede pohađali su u Hižanovcu, a više razrede završavali su u današnjem općinskom središtu Gornja Rijeka. Tad je svaka kuća imala po dvoje, troje ili više djece. Danas se niži i viši razredi završavaju u Gornjoj Rijeci, a iz Štrigovca u osnovnu školu ide dvoje đaka. U to su vrijeme i mještani bili složni i međusobno si pomagali u poljoprivrednim poslovima. Kukuruz se brao i trijebio rukama, a pšenicu su kosci također kosili ručnim kosama. Početkom šezdesetih godina, Stjepanov otac Mirko Švagelj prvi je u selu kupio radio prijemnik marke RR 130, pa su se često pred kućom okupili mještani, „posjedali na trčke“ i slušali tada popularnu radio emisiju „Veselo veče“, prisjeća se naš domaćin. Nekoliko godina kasnije, 1972. godine, Stjepan je kupio i prvi televizor i „veš mašinu“. Mirko Štriga i Stjepan Čordaš 1977. godine kupili su i prve traktore, pa se sve više kupovala i ostala mehanizacija. U selu je bio i poznati „špengler“ Ivan Sakač.
Danas više nema sloge
– Za razliku od tadašnjeg vremena, danas su mještani sve više otuđeni i okrenuti samo sebi. Eto, općina je još pred nekoliko godina osigurala novac za izgradnju raspela u selu. Nažalost, mještani se ni oko toga nisu mogli dogovoriti, novac je nestao, a selo je još uvijek bez raspela. Kad se zadnji put molio križni put kroz selo, procesija je zastala kod stupa na raskrižju i ljudi su pred njim molili. Ja bolestan jesam, ali lud nisam i neću moliti pred stupom umjesto križa – rekao nam je Stjepan.
Štrigovec danas ima sedam nastanjenih kuća u kojima živi 26 stanovnika prezimena Švagelj, Srbljinović, Kos, Čordaš, Sokač i Pisačić. Osnovnu školu pohađa dvoje mališana, a najmlađa stanovnica je desetogodišnja Lea Sokač. Najstarija u selu je Bara Srbljinović. Mještani se poljoprivredom bave uglavnom za osobne potrebe, a u selu je i autoprijevoznička tvrtka Trans-Kos. Na brdu Radan, gdje su mještani uzgajali vinovu lozu, nalazi se tek nekoliko vinograda a Stjepan Švagelj tamo je zasadio stabla oraha. Selo ima struju i javnu rasvjetu, asfalt i vodovod. Plin i kanalizaciju mještani nemaju, a na posljednji počinak idu u susjedni Dropkovec. Najbliži dućan je u Vukovcu, a liječniku i zubaru štrigovčani idu u Sveti Petar Orehovec, gdje im je i veterinar.
Baka Bara: Sve nas je manje u Štrigovcu
U šetnji selom susreli smo i najstariju mještanku.
– Rođena sam 1935. godine, rekla nam je Bara Srbljinović. Bili smo siromašni i bilo je jako teško. Znala sam čitav dan okapati kukuruz, a za to bih dobila „struganjku pšenice“ koju sam onda doma samljela kako bi ispekla kruh i nahranila obitelj. Nekad je selo bilo mnogo veće, a danas nas je malo ostalo. Baš neki dan sam izbrojala da je od pedesetih godina do danas umrlo 40 mještana – tužno je zaključila Bara.
