Naselje Mičijevac smjestilo se na 182 metra nadmorske visine, pružajući svojim mještanima prekrasan pogled na goru Kalnik. Ovo prigradsko naselje Grada Križevaca naseljeno je mješovitim, pravoslavnim i katoličkim stanovništvom. U prošlosti je bilo okruženo šumom od koje je danas malo ostalo, a njegovi stanovnici živjeli su od rada na plodnoj zemlji. Svaka obitelj imala je krave, svinje i perad, a prihodi od prodaje mlijeka bili su stalni i od njih su se gospodarstva povećavala. Prije pojave traktora, mnogi su za obradu zemlje koristili konje, a baš kao nekad i u susjednim selima, mještani su si međusobno pomagali u poljoprivrednim poslovima.
Poljoprivredom, ali samo za svoje potrebe, još i danas se bave Mirjana i Stjepan Borić s kojima s smo nakratko porazgovarali po dolasku u mjesto. Njihov stariji sin Nikola bolji je život potražio u Njemačkoj, a mlađi Matija također se sprema na rad u inozemstvo. Mirjana je od majke naslijedila gospodarstvo, no supružnici Borić krave nemaju već petnaestak godina, a za svoje potrebe hrane svinje i perad. Obrađuju tri jutra zemlje i siju kukuruz i pšenicu, a Mirjana se odnedavno odlučila prijaviti paušalni obrt. Ima završenu školu konfekcionara i dugogodišnji radni staž u tvrtki Zelinka, pa se nakon višegodišnjeg prekida, ponovno posvetila šivanju.
Prodajom krave i teleta mogla se izgraditi kuća
– Moj otac bio je mesar, a majka domaćica. Kao i većina sumještana, i oni su imali četiri krave. O njima se uglavnom brinula majka, a prodavali smo mlijeko i telad. Za razliku od danas, u to se vrijeme moglo samo od toga živjeti, a uz očevu mirovinu i prihode od poljoprivrede roditelji su othranili i školovali sestru i mene – rekla nam je Mirjana, i napomenula da nisu bili ni bogata, ali ni siromašna obitelj.
Poljoprivredni proizvodi prodavali su se na sajmu u Križevcima. Jednom godišnje obitelj bi othranila tele i kad bi se išlo s njim u prodaju, svi u kući su znali da će nešto dobiti. Kupovale su se salame i razne druge delicije kojih inače nije bilo u kući, a od takve prodaje kupovali su se i kućanski aparati.
– Od prodaje jednog teleta teškog oko 200 kilograma mogla se platiti kompletna obrada nekoliko jutara zemlje traktorom. Kad smo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća gradili novu kuću, moj je otac prodao kravu i tele i za taj novac kupio 7000 cigli za novu kuću – kazala je Mirjana.
U to je vrijeme Mičijevac imao 92 stanovnika, a iz sela je u osnovnu školu u Kloštar Vojakovački išlo petnaestak učenika. Više razrede đaci su završavali u Carevdaru. Sredinom sedamdesetih i u Mičijevac je počela pristizati poljoprivredna mehanizacija.
– Prvi traktor kupio je Valent Tašner koji je radio u Njemačkoj. Ubrzo su traktor marke RUS kupili Nevenka i Đuro Predojević, a susjed Mužinić kupio je mali Zetor – prisjetili su se naši sugovornici.
Nešto je čarobno u zraku Mičijevaca
U Mičijevcu je živio i radio samouki „tišljar“ Dragan Čačko, no selo ima i drugih zanimljivosti. Tako su našu sugovornicu prije nekoliko godina u jednoj ljekarni upitali kakav je to zrak u selu, jer od malobrojnih stanovnika, čak njih desetak je bilo starije od osamdeset godina. Selo se može pohvaliti i najstarijom mještankom. Poznata licitarka Milka Predojević danas ima 103 godine, a kako smo čuli od mještana, medenjake i licitarska srca mijesila je i pekla i sa svojih 80 godina! Danas ipak više ne radi, no nedavno je potpisala jedan ugovor bez upotrebe naočala.
Selo danas ima struju i javnu rasvjetu, telefon i asfalt. Veliki problem je nedostatak vode, zbog čega su i mnogi mještani odustali od uzgoja stoke, pa je danas selo bez ijedne krave. Bunari često presušuju, a kako smo čuli od mještana, vodovod im obećavaju samo pred izbore. Na posljednji počinak žitelji Mičijevca idu na zajedničko groblje u Pobrđanima ili Vojakovcu. Liječnik, zubar i veterinar im je u Križevcima gdje obavljaju i sve administrativne usluge. Najbliži dućan je u Kloštru Vojakovačkom. Malo selo nema udruge, a najbliži društveni dom je u Vujićima Vojakovačkim.
Mičijevac danas ima 23 naseljene kuće u kojima živi šezdesetak mještana srednje dobi. Naselje ima dva osnovnoškolca i sedam polaznika srednje škole i fakulteta, a najmlađi mještanin je Karlo Habdija.
