Pod planinom Kalnik, na nadmorskoj visini od 316 metara, nastalo je mjesto Borje. Obronci Kalnika uvjetovali su naseljavanje stanovništva koje je svoje domove gradilo u višem i nižem predjelu planine, pa se selo kasnije podijelilo na Gornje i Donje Borje. Na našem proputovanju obroncima Kalnika, zaustavili smo se u Borju, gornjem dijelu naselja, gdje su nas u svom domu dočekali Bara i Vjekoslav Biškup, s kojima u kućanstvu živi i sin Mladen.
Velika neimaština nakon rata
Rođen 1939. godine, Vjekoslav je već s nepune dvije godine ostao bez oca. Majka i on ostali su sami i siromašni pa je jedan dio tereta pao i na nejaka dječačka pleća. Iako nedorastao, bio je prisiljen raditi teške građevinske poslove. Da bi pomogao majci i zarađivao za život, radio je sa zidarima, a već s 15 godina sagradio je jedan dio obiteljske kuće. Poslijeratna situacija (Drugi svjetski rat) u selu je bila katastrofalna.
– U vrijeme mog djetinjstva iz Borja je u osnovnu školu u Kalnik išlo nas jedanaestero učenika – prisjeća se Vjekoslav i objašnjava da su u školi pili mlijeko koje je u prahu uz ostale pakete pomoći tadašnjoj Jugoslaviji slala Uprava Ujedinjenih naroda (UNRA). Vladala je neimaština, većina domaćinstava imalo je samo po jednu kravu, a kad je trebalo nešto raditi na polju, susjed je susjedu „posudio“ svoju kravu da bi zajedno mogle vući kola ili plug na oranici. U selu je bilo tek nekoliko vlasnika konja, no oni su skupo naplaćivali svoje usluge. Tako je za samo jedno proljetno oranje trebalo dati 12 „težaka“, što znači da se moralo odraditi 12 dana po potrebi „konjara“. Uz to, vlasnik zemlje morao je nahraniti i napojiti konje i njihova vlasnika. Jesenje oranje bilo je ipak nešto jeftinije – samo 10 težaka! Uz takve uvjete, selo se ipak razvijalo, i prema popisu stanovništva iz 1948. i 1953. godine, u Borju je živjelo 208 stanovnika. Mještani su imali i svog „šustera“ (postolara). Tadašnje ceste nisu bile asfaltirane, jedva da su bili zemljani putovi po kojima se pješačilo, pa je Izidor Marković, rođen 1892. godine, imao pune ruke posla mijenjajući đonove na cipelama. Njegov brat Vid Marković, bio je vrstan „tišljar“ (stolar), a Josip Radiček kolar, koji je te poslove radio sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Godine 1958. Vjekoslav se vjenčao sa suprugom Barom, i s navršenih 19 godina otišao u vojsku iz koje se vratio 1961. godine.
– Vrativši se iz vojske nastavio sam gdje sam stao. Kuću je trebalo dovršiti pa sam okupio susjede i krenuli smo u proizvodnju cigle za kuću. U to vrijeme ciglu nismo kupovali, već smo je sami proizvodili. Kopali smo zemlju, ručno pravili ciglu i pekli je na licu mjesta, a na taj su način građene i druge kuće u selu. No, kako sam kao malo dijete ostao bez oca, sudbina je htjela da ostanem i bez očuha kojeg je u toku radova zatrpala zemlja namijenjena proizvodnji cigle – ispričao nam je Vjekoslav svoju tragičnu sudbinu. Kasnije, 1969. godine, u više navrata odlazio je na rad u Njemačku, a s njim je nekoliko puta bila i supruga Bara. Prištedjeli su novac i sagradili u to vrijeme modernu farmu na vez za desetak krava koje su kupili u Sloveniji.
– Od mlijeka se moglo lijepo živjeti, a krava je vrijedila pravo bogatstvo. Tako je otac od moje supruge Bare, prodao samo jednu kravu i od tih novaca otpremio kćer u „zamuš“ (za udaju). Mi smo imali krave i svinje, no krave smo rasprodali zbog male otkupne cijene mlijeka, a supruga i ja smo bolesni i ne možemo više raditi – objasnio je Vjekoslav.
Ograđivali parcele na dalmatinski način
U šetnji selom primijetili smo i nekoliko kuća građenih od kamena kojeg ovdje ima u obilju. Mještani su nekad kao i u Dalmaciji svoje parcele ograđivali kamenim zidovima, no danas se na rijetke ostatke zidova nailazi samo prilikom oranja. Selo nema ulica no mještani odvojke nazivaju po prezimenima tamošnjih stanovnika – Markovići, Biškupi, Bedaki i Radići. Na kalničkim brdima Vinodol, Belke i Prčača žitelji Borja uzgajaju vinovu lozu, a od prodaje vina nekad su u selu bili i jedini izvori prihoda. Stanovnicima je najbliža župna crkva u Kalniku, gdje im je i liječnik, zubar i veterinar, a i počinak na tamošnjem groblju. U gornjem Borju mještani su sami sagradili društveni dom za koji su betonske blokove traktorima vozili čak iz Budinščine. Seoske žene kopale su vinograde kako bi zaradile novac za kupnju suđa za održavanje svadbi i zabava. Danas brigom Općine Kalnik ovaj dom dobiva novu vanjsku ovojnicu i veleban izgled, a manji društveni dom postoji i u Donjem Borju.
Život je danas drugačiji i ljudi se manje druže. Mještani su znali zapjevati samo za svoju dušu, a danas kad netko zapjeva odmah ga proglase čudnim ili pijanim. Borje je nekad imalo i svoje tamburaše koji su za zabavu svirali po kućama. Stjepan Marković svirao je tamburu, primu i harmoniku, Vilim Marković bio je najbolji primaš, Vinko Golub iz Donjeg Borja bio je bajzar, a tamburu je svirao i Vilim Biškup. Saznali smo i da je prvi traktor u selu 1968. godine kupio već spomenuti tamburaš Stjepan Marković. Desetak godina prije, 1957. u selo je došao i prvi radio aparat. Kupio ga je Valent Marković, tadašnji direktor Poljoprivredne zadruge, na nagovor električara iz Varaždina koji mu je postavljao instalaciju u kući. Stariji mještani još pamte dan kad je struja stigla u selo. Pripremljena je i glazba za svečanost, a Valent je pobacao i sve petrolejke, spreman da upali i radio. Struja je došla, žarulje su prosvijetlile, no trajalo je kratko i struje je nestalo, a ljutiti Valent dao se u potragu za bačenim petrolejkama.
Danas Borje ima struju i javnu rasvjetu, telefon, asfalt i vodovod, pa sad ne moraju ići po vodu na izvor „bedakov jarek“. Stočarstvom se još uvijek bave Stjepan i Ivica Marković, Valent Biškup, Ivan Dvečko, Vlado Pogar i Božo Radić, a peradarstvom se bavi Ivan Povač. U četrdesetak kuća danas živi stotinjak stanovnika od kojih je najstarija Bara Dunjak, rođena 1931. godine. Najmlađa mještanka je trogodišnja Lana Marković od majke Ivane i oca Saše.
