Riječ Prnjavor označava neko manastirsko dobro pa u našim krajevima ima nekoliko naselja pod tim imenom. Mi smo ovih dana posjetili Prnjavor Lepavinski koji se smjestio na 228 metara nadmorske visine odakle puca pogled na okolne brežuljke i šumu. Mjesto je danas u administrativnom sastavu Općine Sokolovac od čijeg središta je udaljeno oko 2,5 kilometra. Prnjavor Lepavinski nastao je naseljavanjem na imanju Lepavinskog manastira i u njemu žive uglavnom stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti.
Uzgoj ovaca za bolji život
Jedni od malobrojnih koji su odlučili život provesti u rodnom selu su i Nada i Joso Grudić. S njima žive sin Slobodan i snaha Biljana sa sinovima Vanjom i Nemanjom. Majka Nada radila je u koprivničkoj tvrtki Sloga, no već je više godina u mirovini. Otac Joso okušao je sreću i u inozemstvu te jedno vrijeme radio u Švicarskoj. Nakon nepune dvije godine vratio se i zaposlio u Hrvatskim željeznicama, a od prošle godine je i u zasluženoj mirovini.
Mala primanja navela su ovaj bračni par da se ponovno počnu baviti poljoprivredom. Nada je od oca naslijedila nešto zemlje, pa su se odlučili za uzgoj ovaca.
– Ovce sam nekad vidjela jedino kada su ovčari iz Bosne ovdje dolazili s ovcama na ispašu. Ovdje su prije mještani imali konje i krave, a ovce su nam bile nešto strano, no unazad tridesetak godina sve ih je više i u našem kraju. Tako smo se i mi odlučili na uzgoj janjaca jer ima manje posla nego s kravama – objasnila je Nada. Kupili su i još zemlje, a vođenje gospodarstva kasnije je preuzeo sin Slobodan, koji je kao mladi poljoprivrednik od EU fondova uspio dobiti i sredstva za kupovinu traktora i mehanizacije.
Osim naših domaćina, danas u selu ovce uzgajaju i Tomislav Janković i Branko Gojković koji se uz ovčarstvo bavi i ratarstvom. Obradom zemlje bavi se i Dejan Badalin te Prene Lešaj koji uzgaja povrće. Stočarstvom se bave Tina i Branko Crljenica koji još jedini u selu imaju krave za proizvodnju mlijeka.
Iz Zagorja dolazili služiti imućnim gazdama
U šetnji selom naišli smo i na napuštene kuće, no stariji mještani pamte godine kad je u naselju bilo više od trideset kuća. Iz sela je tad u školu u Sokolovac išlo po dvanaestak učenika od prvog do osmog razreda. Danas iz Prnjavora dva učenika idu u osnovnu, a tri u srednju školu.
– Najmlađi mještanin je naš unuk Nemanja, i kad iduće godine završi osmi razred, više nemamo školaraca u selu – objašnjava nam Nada Grubić. Ona se prisjetila i svog djetinjstva i kad je selo bilo mnogo veće, a ulicom se orila dječja graja. Imućniji mještani imali su konje koji su vukli kola i poljoprivredne strojeve, a svaka kuća imala je i krave za rad u polju i mlijeko. Kako nam je rekla, u selu nije bilo kovača, no zato je često u selo dolazio sotlar, kako su zvali majstora koji je šivao i popravljao hamove i potkivao konje.
– Sotlar je u selu živio i radio po nekoliko dana, a za to je vrijeme stanovao u kući mog oca Milutina – kazala je Nada.
Selo je bilo bogato, u njemu se dobro živjelo pa su još i poslije Drugog svjetskog rata iz siromašnijih mjesta Hrvatskog zagorja mnogi mladići i djevojke dolazili “služiti” kod imućnijih gazdi. Radili su sve poslove za stan i hranu, no neki su tu pronašli i ljubav i ostali zauvijek u selu.
Sjećanja na ljuljačku i staru lipu
Prohujala vremena naši sugovornici spominju sa sjetom, jer tad su bili mladi i puni životne energije. Iz tog je doba i priča o staroj lipi na kojoj bi za fašnik postavili ljuljačku za djecu, i pod kojom su se tih fašničkih dana okupljali i stari i mladi. Mještani su zajednički odrađivali i poljoprivredne poslove. Bila su to vremena kad su susjedi pomagali jedni drugima, pa je na polju od dvije rali kukuruz okapalo po desetak susjeda. Kod vršidbe i drugih poslova ljudi su se družili, poštivali i cijenili. Isto je bilo i kod kupnje prvog TV-a u selu. Milko Badalin kupio je 1963. godine prvi televizor pa je u njegovoj kući svake večeri bilo po desetak starih i malih mještana. Pažljivo se pratila tada popularna serija “Ljubav na seoski način” , a kolika je nepoznanica tad bio TV prijemnik vidjelo se i prilikom nastupa ansambla Lado, kada se prema pričanju sudionika, jedan stariji mještanin sagnuo da „bolje vidi“ nastup plesačica! U selo je 1970. stigao i prvi traktor kojeg je kupio Branko Gojković. Blizina šume pogodovala je i proizvodnji drvenog ugljena kojom su se nekad bavili mnogi mještani, a prvu ugljenaru u selu je sagradio naš domaćin Joso Grubić. Na brdu Jara mještani uzgajaju vinovu lozu, no kako se stanovništvo smanjuje, tako nestaju i vinogradi. No, mještani se mogu okrijepiti u restoranu KTC-a Lovačka kuća. Osim restorana, KTC ovdje ima i plastenike, te ribogojilište pastrve.
Selo ima svoje groblje, a osamdesetih godina proteklog stoljeća mještani su sagradili i društveni dom. Imaju struju, javnu rasvjetu, telefon i vodovod. Kanalizaciju i plin nemaju, a liječnik, zubar i veterinar su u Sokolovcu, gdje im je i najbliža trgovina. U 15 naseljenih kuća danas živi oko 50 stanovnika od kojih je najstarija Desanka Leban, rođena 1929. godine.
