Šetnja

Kada Vas je zadnji puta netko poveo u šetnju? Dopustite to danas svome kolumnistu. Našu ćemo turu započeti u Lipiku. Neće Vam biti teško pogoditi odakle ime ovome lječilišnom gradu ako prođete Slavonskom ulicom i udahnete miris lipa što stoje poput počasne straže baruna Trenka, nakadašnjega vlasnika Lipika. Prvi su drvoredi doduše izgrađeni nešto kasnije, kada su ovdje vladali daruvarski grofovi Jankovići. Tu se negdje javljaju i zapisi o ljekovitim kupeljima koje će ubrzo postati popularnima među austro-ugarskom gospodom. Dok nas povjetarac s Papuka kupa mirisom zelenkasto-žutih cvjetova, skrenut ćemo na zapad prema parku i toplicama. Ovdje su u jeku radovi na uređenju: osjetit ćete prvo miris šljunka koji se navozi pa aromu mineralne vode što izvire na temperaturi od 60°C.
Nećemo ići dublje u park, tek ćemo baciti pogled na ruševine nekada najsjajnijega lječilišnoga objekta, neorenesansnoga Kursalona (njem.
Kur “lječenje, tretman” < lat. cura “briga” + salon <fr. “soba, dvorana”). Izgrađen 1893. po uzoru na bečki kursalon, bio je središte društvenoga života lječilišta. Zaustavimo se načas, zatvorimo oči i zamislimo dame u haljinama i korsetima te gospodu u frakovima i šeširima kako šetaju od kavane do kasina i plesne dvorane. Čuje se metalni zvuk vojničke glazbe, a potom i kristalni sopran talijanskoga bel canta („lijepo pjevanje” virtuozna vokalna tehnika osamnaestoga stoljeća). U Dvorani ogledala živo je bilo i noću jer je Lipik električnu energiju dobio već 1894. čak trinaest godina prije Zagreba.
Ulicom Marije Terezije zaokrenut ćemo na sjever, pokraj Narodnih kupelji na samome rubu lječilišnoga perivoja. Dok se u sve ostale zgrade lječilišta ulazi iz samoga perivoja, Narodne kupelji su, kako im i ime govori bile namijenjene za običan puk, pa je ulaz s ulice, kako prost narod ne bi ometao gospodu u šetnji perivojem od Turskih do Mramornih kupki, gdje su mogli uživati u privatnim mramornim kadama okruženim mitološkim prikazima u zgradi nalik klasicističkome hramu.


Ostavimo sada lječilište te izađimo na glavnu prometnicu, Ul. Matije Gupca. Proći ćemo kroz Filipovac (nazvan vjerojatno prema apostolu Filipu) te doći do Pakraca uz rijeku Pakru, po kojoj bismo mogli pretpostaviti da je dobio ime, posebno kada je s druge strane selo Prekopakra. Povijesni izvori ipak malo kompliciraju priču jer je zabilježeno da se ime Pakar, predslavenskoga podrijetla (možda u značenju „smola”), nekada odnosilo na rječicu Bjelu pritoku današnje Pakre, a koja se tada nazivala Pakrac (Pakar + –ac). Po njoj je nazvan i grad, dok je rijeka s vremenom zadobila ženski rod pa postala Pakra.
U Pakracu se nećemo dugo zadržavati, spomenimo tek da je u tursko doba bio središte Pakračkoga sandžaka, a priča kaže da je to bio posljednji grad u Hrvatskoj pod vlašću Osmanlija. Kako je za obronke Papuka zapadalo sunce, obližnji se vrh nazivalo
Omanovac, valjda vezano uz arapsko ämānä „povjerenje” pa onda i „povjerena vrijednost” odakle amanet „nasljedstvo” i aman „milost, oprost”. Ipak će prije biti da je Omanovac od biljke oman ili bušinak. U svakome slučaju, zaputimo se sada tamo, kroz selo Kraguj (<. turk. kyrgyj „kobac”). Nakon uspona od desetak kilometara na 500 metara visinske razlike, završit ćemo šetnju u hladu šume i pogledu koji se za lijepa vremena proteže sve do Kutine.
Ono što Vam naša virtualna šetnja ipak ne može prenijeti jest onaj prustovski osjećaj mirisa lipe što u trenu vraća u djetinjstvo, uz sliku bake koja na stol donosi topli čaj od lipe i svježe medenjake.

Vezani članci

Najčitanije