Ribnjak je naselje koje je prema popisu stanovništva iz 1857. godine imalo 93 stanovnika, no punim plućima selo je disalo početkom prošlog stoljeća. Popis iz 1900. godine potvrđuje da je ondje živjelo 196 stanovnika većinom pravoslavne vjeroispovijesti. Selo je za Drugog svjetskog rata, u proljeće 1944. godine, potpuno spaljeno od fašističke vojske. Tijekom godina broj stanovnika se smanjivao pa danas u naselju živi tek nekoliko obitelji. Mi smo se prilikom posjete selu zaustavili na obiteljskom gospodarstvu Brnjica, gdje su nas dočekali Slobodan Brnjica, njegova supruga Dragica, majka Jelena i kći Tajana. Na istom gospodarstvu živi i njihova mlađa kći Tihana sa suprugom Aleksandrom. Tihana pohađa četvrtu godinu Više medicinske škole pa je nismo našli kod kuće, a njen suprug također je bio na poslu. Obitelj se dugi niz godina bavi poljoprivredom.
– Kad sam 1956. godine došla kod supruga Marijana na ovo gospodarstvo u kući su s nama živjeli i svekar, svekrva, djever i njegova žena, prisjeća se vitalna, sada već osamdesetogodišnja Jelena.
– Imali smo nekoliko krava, konje i volove, ali i ovce. Život je bio težak, no svi u selu bavili su se poljoprivredom. Mi žene ustajale smo u pet sati ujutro i pri svjetlu petrolejke, na tkalačkom stanu tkale domaće platno i ćilime. Kad se razdanilo, išle smo hraniti stoku pa tek onda na doručak i na polje gdje je uvijek bilo posla. Sve se radilo ručno, sijeno se sušilo i zgrtalo ručno, a kola i plug vukli su volovi ili konji. Nakon cjelodnevnog rada u polju, večerali bi, a mi žene ponovno bi nastavile tkati pri petrolejki, obično do 23 sata. Odjeća se prala ručno i to na izvoru podno kojeg je iskopana graba i kojeg oduvijek zovemo Ribnjak, prisjeća se Jelena, no nije znala reći je li mjesto baš po tom izvoru dobilo i ime.
– Veš smo prale u drvenom koritu, a kući smo ga nosile u košarama na glavi. Krajem pedesetih godina selo je elektrificirano, pa je život postao lakši, a petrolejke su polako padale u zaborav.
Minulih vremena prisjeća se i Slobodan čije je djetinjstvo proteklo u radu na polju, ali i u starinskim igrama za koje danas mladi nisu čuli.
– Glavna igračka bile su nam ornice, prisjeća se i objašnjava da se u stvari radi o kolicima s metalnim kotačima na koje se odostraga kopčao plug, a naprijed su bili upregnuti volovi ili konji koji su sve to vukli prilikom oranja. Kad nisu bile u upotrebi, djeca su ornice vukla po dvorištu igrajući se odraslih. Jedna od obaveznih igara bilo je i penjanje po drveću i traženje ptičjih gnijezda, a sami su brali i trešnje. Igrali su se u prirodi i nikog nije boljela kralježnica od sjedenja, kao danas kad djeca najviše vremena provode ispred računala, konstatirao je naš sugovornik. Djeca su se razvijala i radeći razne poslove u polju, a obavezno su vodila stoku na ispašu. Od majke Jelene čuli smo da Slobodan baš i nije volio takva zaduženja, no izgleda da su djeca tada više cijenila i slušala roditelje pa nije imao izbora. Život u selu bio je dobro organiziran i gotovo svi su pomagali jedni drugima. Šezdesetih godina proteklog stoljeća mještanin Milan Šuka u Ribnjak je dovezao i prvi traktor. Naši domaćini prvi traktor marke IMT kupili su 1975. godine.
– Godinama smo na našem gospodarstvu imali pet do šest mliječnih krava, a ja sam sanjala kad ćemo taj broj povećati na osam, prisjeća se najstarija članica gospodarstva Jelena. Kad su vođenje gospodarstva preuzeli mladi, bilo je 11 krava, a 1989. godine sagradili su i prvu „lauf“ staju. Danas u stajama imaju 55 grla stoke, od toga 28 mliječnih krava, uglavnom simentalske pasmine. Dnevno dobivaju oko 400 kilograma mlijeka pa imaju i vlastiti laktofriz, a mlijeko im otkupljuje varaždinska Vindija. Slobodan i Dragica obrađuju 40 rali vlastite zemlje i oko 120 rali u najmu, a za obradu imaju svu potrebnu mehanizaciju. Stari IMT dobio je zamjenu pa radi samo manje zahtjevne poslove, a u najvećem jeku radova na poljima su kombajn, dva Zetora i jedan Lamborghini. Zemlju obrađuju za potrebe ishrane vlastite stoke, a višak prodaju. Godišnje proizvedu oko 500 tona kukuruza koji suše u protočnoj sušari kapaciteta 1.5 tone na sat, a čuvaju ga u vlastitim silosima. Vrijedni supružnici naglašavaju da samo od prodaje mlijeka gospodarstvo ne bi opstalo pa se uz mljekarstvo bave još i tovom bikova i ratarskom proizvodnjom, a za vlastite potrebe hrane i svinje.
– Na gospodarstvu uglavnom radimo supruga i ja, no još uvijek nam, prema svojim mogućnostima, pomažu majka Jelena, zet i kćerke. Tihana još ide u školu, a Tajana je diplomirana učiteljica i čeka posao u struci pa najveći dio poslova ipak ostaje na nama, objašnjavaju domaćini. Razgovarali smo i o životu u selu koje je pred samo tri desetljeća bilo mnogo življe.
– Djeca su nekad prva četiri razreda osnovne škole pohađala u Dugoj Rijeci. Tih 2,5 kilometra išli smo pješke, a sjećam se da nas je iz sela bilo desetak. Više razrede završavali smo u Velikom Pogancu. Nastava se održavala u dvije smjene, prvi i drugi razred išao je prijepodne, a treći i četvrti poslijepodne. Da je tada bilo mnogo mališana, govori i činjenica da su radile škole u Dugoj Rijeci, Malom Ivančecu, Prkosu i Velikom Pogancu, dakle četiri škole u krugu od desetak kilometara.
U selu je pred četrdesetak godina sagrađen društveni dom i vatrogasno spremište, no DVD je nakon petnaestak godina ugašen. Dom je nedavno dobio novi limeni krov koji je financirala Općina Rasinja. Žene su također imale svoju udrugu, no i ona je pred nešto manje od trideset godina također prestala postojati. Od tridesetak kuća danas je naseljeno njih devet, a u njima živi 38 stanovnika. Mjesto je 2001. godine dobilo asfalt, a ima i telefonsku liniju, struju i javnu rasvjetu. Osim naših domaćina, stočarstvom i mljekarstvom se bavi i Aleksandar Momić, a petnaestak krava ima i Božo Broz. Dušan Ostojić uzgaja ovce, veliku farmu svinja ima Miodrag Ostojić, a svinjogojstvom na malo bavi se i Jovo Kučeković. Manje gospodarstvo ima i Ratko Cetušić. Kako smo čuli, nekad je u selu konje potkivao Miloš Brnica koji je jedini imao i aparat za varenje, a danas se sitnim majstorijama bavi Nikola Kučeković. Za svoje potrebe mještani na brdu Bisage uzgajaju i vinovu lozu.
Selo ima groblje, ali nema mrtvačnicu. Malobrojno stanovništvo kod liječnika i zubara ide u općinsko središte Rasinju, administrativne poslove obavljaju u Koprivnici, a veterinarske usluge dobivaju od veterinara u Velikom Pogancu, gdje đaci pohađaju i prva četiri razreda osnovne škole. Više razrede učenici pohađaju u školi u Rasinji, no danas iz Ribnjaka od 1. do 8. razreda idu samo dva đaka. Najstariji stanovnici sela su bračni par Milan i Marija Kučeković. Milanu je 87, a Mariji 86 godina, no selo ima i pomladak- najmlađa Leona Momić ima pet godina.
