Novi kurikulum hrvatskog jezika i književnosti, prema kojem će se od iduće školske godine izvoditi nastava u školama, u javnosti je izazvao žustre polemike, a koplja su sukobili doslovni svi – od predstavnika Ministarstva obrazovanja, bivših članova ekspertnih skupina koji su radili na novom kurikulumu pod vodstvom Borisa Jokića pa do nacionalnih književnih društava koja su nezadovoljna zbog izostavljanja djela popisa lektire koji se odnosi na suvremene pisce. Što o njemu pak misle oni koji će ga i konkretno provoditi u radu s učenicima, provjerili smo u koprivničkoj Gimnaziji Fran Galović.
Najveća je deklarirana novost kurikuluma za predmet hrvatski jezik prebacivanje sa sadržaja na ishode, i to uz vrlo uvjerljivu argumentaciju, objasnila nam je profesorica hrvatskog jezika i književnosti Nina Tadić.
– Svi smo mi u prosvjeti svjesni da je postojeći sustav neodrživ i priželjkujemo promjene. Međutim, kad smo u školi raspravljali o tome želimo li ući u eksperimentalnu provedbu, zaključili smo da je dokument još uvijek nesređen. Prednost bi mogla biti svježina i oslobađanje od strogo hijerarhizirane nastave, veća fleksibilnost i ravnomjernija podjela odgovornosti kad je riječ o rezultatima, nov pristup vrednovanju, razvijanje kompetencija ključnih za snalaženje u suvremenosti, stavljanje naglaska na promišljanje sebe i svijeta kao uzajamnosti, što zaista može dovesti do pozitivnih promjena – napominje Tadić.
Kao problem vidi nepromijenjenu satnicu materinskog jezika za vrlo ambiciozne ishode.
– Dosad su predmetna područja bila književnost, jezik i izražavanje, no prevladavali su književni sadržaji, jezik se u nekim školama radio samo simbolično. Kurikulum predviđa nova, hibridna područja kao odgovor na zahtjeve vremena u kojem živimo: hrvatski jezik i komunikacija, književnost i stvaralaštvo, kultura i mediji. Učenici više neće temeljito upoznavati povijest književnosti kao da svi namjeravaju studirati kroatistiku, no s druge strane, mislim da svi mi s malo više iskustva strahujemo od nesustavnosti – smatra Tadić.
Veliki prijepor izazvao je popis lektire zbog nedostatka niza suvremenih autora hrvatske i svjetske književnosti, no da bi suvremeni tekst ušao na velika vrata u škole, smatra Tadić, treba ipak neki konsenzus jer je vrlo osjetljivo pitanje odgovara li on djeci u nekom razvojnom trenutku.
– Kad se pojavio prijedlog suvremenih naslova, odmah se započelo s podrobnom analizom, katkad i mrcvarenjem autora i djela na tom popisu. Pojedine su rečenice vađene iz konteksta i secirane, što je apsurdno jer je književni tekst slojevit i samosvojan svijet koji ima svoje zakonitosti. Kad bi klima u našem društvu bila konstruktivna, kad bismo razmišljali kao zajednica i suglasili se oko temeljnih vrijednosti te gledali u budućnost, popis bi zasigurno bio na dnu kurikuluma za hrvatski jezik. I ažurirao bi se! Ovako, tko bi preuzeo odgovornost za svaku iz konteksta izvađenu rečenicu, misao ili postupak književnoga lika? Tko se boji lika još? Svi mi – upozorava naša sugovornica.
Popis lektire u gimnaziji prati nastavni program, autori su programski određeni, a nastavnik od tridesetak djela godišnje odabire ona koja učenici čitaju kao obvezna.
– Otkad sam u razredu, a tome je već 30 godina, potičem učenike na čitanje suvremene književnosti. U početku je to bilo u obliku čitateljskih kolokvija na koja su učenici donosili pročitane knjige i zatim ih razmjenjivali. U novije vrijeme do izbornih smo naslova dolazili anketiranjem učenika. Učenicima se u biti prepušta mogućnost čitanja djela po izboru, jasno takav pristup nije savršen jer većinom će čitati djela koja nerijetko nemaju onu vrlo bitnu, estetsku sastavnicu, ali opet – čitanje je kao proces toliko važno da je u okolnostima kad se čita sve manje, jednostavno važno čitati – smatra Tadić koja je u nastavni model uvela i čitateljski klub kao oblik popularizacije čitanja.
Dodaje kako učenicima predlaže i klasike izvan lektirnog popisa poput R. Bradburrya, H. Lee-a, A. Huxleya čija djela pomažu u sagledavanju šire slike svijeta, a uz njih uvijek se nađu i drugi suvremeni hrvatski i svjetski pisci koji su uzbudljivi i zanimljivi, primjerice A. Baricco, K. Hosseini ili K. Novak.
– Kriteriji za odabir djela su prije svega estetska vrijednost, ona koja su snažna, poticajna, koja mijenjaju čitatelja, zatim pristupačnost i bliskost sadržaja te tinejdžerski i adolescentski problemi, a tu se oslanjam na iskustva s prethodnim generacijama. Ipak, svaki novi naraštaj donosi neke svoje knjige i pisce i među takvim hitovima malo je onih koji prežive više generacija – objasnila je profesorica.
Hoće li novi kurikulum pomoći u postizanju najboljih ishoda učenja, tek treba vidjeti, no Tadić je uvjerena kako obrazovanje i društvenu stvarnost treba promatrati u odnosu uzajamnosti jer, naglašava, budućnost svake zemlje ovisi o kvaliteti obrazovanja.
– Nisam od onih koji priželjkuju da sve propadne. Program za hrvatski jezik u gimnazijama potpisala je ministrica Ljilja Vokić daleke 1995. U međuvremenu, dosta smo toga promijenili prilagođavajući se svojim učenicima, evoluirajući s njima. Nove metode koje se spominju u kurikulumu već su prisutne u našim školama, samo ćemo sada dobiti i formalno pokriće za njih. Bitku za čitatelje, a to znači uljuđenost, mora voditi društvo u cijelosti jasnim isticanjem vrijednosnih orijentira kako ne bismo slali dvostruke poruke u kojima su škola i život u suprotnosti. Tako je snažan nesklad između vrijednosti koje utjelovljuje knjiga i vrijednosti koje promoviramo kao društvo da su prosvjetari patetični u svojim donkihotovskim nastojanjima. Treba nam promjena paradigme, ali ne samo u obrazovanju nego u cijelom društvu – zaključila je Tadić.
