Godina je 1995., Massimo je na vrhuncu svoje ovisnosti o opijatima, kutija Marlbora je 8,5 kuna, od Zagreba do Splita se putuje 12 sati FiatPuntom, Microsoft 95 ima otprilike 4 megabajta radne memorije, internet je tek odnedavno prestao biti u izričitoj domeni američke vojske, nema pametnih telefona i svako ima svoju tončip karticu, na televiziji se mahom vrte HTV1 i HTV2 na kojima se pak mahom raspravlja o zabrinjavajućem stanju naše ekonomije jer smo u dugu od 3,8 milijarde današnjih eura, prosječna plaća u Hrvatskoj nešto je viša od 1800 kuna, a cijena litre Eurosupera 95 je 3,57 kuna.
Fastforward iz mračnih 90-ih i posljednjih trzaja opasnog komunističkog jednoumlja i godina je 2021. Massimo je na vrhuncu slave i više-manje čist puni veliku dvoranu Lisinskog barem jednom godišnje, kutija Marlbora je 34 kune, od Zagreba do Splita se putuje 4 i pol sata uz 181 kunu cestarine kakvim god autom poželite, Windows 11 ima i do nekoliko desetaka gigabajta SSD memorije, internet se prometnuo u čovjekovog najgoreg neprijatelja, svi bleje u najnovije modele svojih pametnih telefona s razbijenim ekranima, na televiziji se više ne raspravlja o zabrinjavajućem stanju naše ekonomije nego o nekakvim jazavcima, a mahom se vrte zabavne kulinarske i talent emisije koje vrijeđaju prosječnu inteligenciju jer svi većinom gledaju Netflix i pogađaju koja će sljedeća franšiza dobiti svoju dozu ‘diversityja’, u dugu smo 328 milijardi kuna, prosječna plaća je 7138 kuna, realna minimalac, a cijena litre Eurosupera 95 je 11,73 kune.
Danas, eto, živimo u demokratskoj slobodi govora i mišljenja (osim ako se kaže i pomisli nešto protiv, npr. vladajućeg HDZ-a koji usput nije onaj isti HDZ s početka tisućljeća i ne može danas biti kriv za nešto što je bilo jučer osim, pak, ako se radi o Jugoslaviji koja nam je i danas kriva za sve od jučer i prekjučer), tržište je slobodno i mi vjerujemo da konkuriramo, uredno plaćamo PDV, punopravni smo administrativni članovi Evrope i sve je odlično! Iako se Massimo na prvu čini kao najnevjerojatniji kandidat za prepoznavanje općeg državnog zeitgeista, čini se da je upravo on taj nevidljivi prorok koji je 1995. bio jednako u pravu kao što je danas jer je onomad kad je litra benzina bila jeftinija od paketa Smoking crvenih papirića pjevao ‘ti si moja benzina/hajde da se volimo’, a danas kad ta ista litra košta gotovo 12 kn ili jednako kao šalica kave s mlijekom u nekom respektabilnijem gradskom kafiću s grijanom terasom gdje bi vas u subotnje prijepodne neki od lokalnih medija mogli uslikati i staviti u rubriku ‘subotnje špice’, pjeva ‘imam mali krug/velikih ljudi/s kojima sanjam/za koje se trudim/uz koje znam/tko sam zapravo ja/jedan mali krug/nama dovoljno velik/to je samo naš svijet/naš privatni svemir/sazviježđe smo/kad se spojimo’ što je nevjerojatno precizan opis onoga što je danas HDZ, naše vladajuće državne strukture i pridružena im korumpirana poduzeća i općenito svaka nit u ovom tkanju koje zovemo državom Hrvatskom.
Taj mali krug tobože velikih ljudi hrabro nas je i spremno izbavio od prokletstva bivšeg sistema i stvorio samo naš svijet i samo naše sazviježđe u kojem, baš kao i u ostatku svemira uopće nema života te će, baš kao i u svemiru, a sukladni najavljenom rastu cijena i ostalih energenata poput plina ili električne energiji, biti mračno i hladno i gdje ćemo beskonačno plutati u vakuumu polupostojanja i polusvijesti.
U svom drugom recentnom hitu Massimo dalje nastavlja ‘mi putujemo i kad stojimo’ što funkcionira kao divan kontrapunkt hitu iz 1995. jer, iako je Vlada ograničila cijene benzina na 30 dana, ne popravi li se nešto suštinski, putovat ćemo zaista samo onda kad stojimo, onoliko brzo koliko se Zemlja okreće u svemiru jer za više od toga naprosto nećemo imati novca. U svakom slučaju, čeka nas uzbudljiva budućnost u kojoj će se mali krug velikih ljudi još više sužavati, sve dok nam ne stegne vratove poput smrtonosne omče kada će nam samo preostati da izmaknemo stolicu pod nogama i da se za vječnost spojimo u sazvježda.
