U Hrvatskoj su reforme nepoželjne i politički neprihvatljive, jer je proračunski novac primarno u funkciji širenja biračkog tijela

Po čemu se najlakše prepoznaje ozbiljnost i odgovornost neke vlasti, i to u cijelom rasponu od lokalne pa do državne razine? Po odlučnosti da se suoči s reformskim potezima, koji u pravilu nisu popularni u dijelovima biračkog tijela. Zato se takvi potezi rijetki, čak i kad su nužni za funkcioniranje pojedinih segmenata svakog društva. Nije to samo problem država s klimavim i nedozrelim demokratskim poretkom, začinjenim razarajućim populizmom, već se s reformizmom nerado suočavaju i u stabilnim i sređenim zemljama, koje imaju i financijske potencijale za realizaciju zahtjevnih mjera.


Hrvatska bi mogla služiti kao pokazni primjer, izrazito negativni, države u kojima riječ „reforma“ ne samo da nije djelatna kategorija, već je i samo pomisao na takva djelovanje mrsko Banskim dvorima. Nije pretjerano ustvrditi da je reformizam na hrvatskim prostorima nemoguća misija, jer bi vladajući na izborima koji bi slijedili mogli izgubiti pokoji glas. Država može propadati, što se u praksi i događa, ali za HDZ je i minimalni gubitak biračke potpore neprihvatljiv. Doduše, ni SDP-ova se alternativa u Milanovićevom mandata u tom smislu nije proslavila.

Trenutno smo, primjera radi, osupnuti navijačkih nasiljem, točnije huliganizmom, gdje su BBB-ovci postali i europska crna točka. Kabinetu premijera Plenkovića ne pada, međutim, na pamet da krene putem karizmatične britanske premijerke Margaret Thatcher i donese efikasne mjere protiv huliganizma, iako je jednako drastičan primjer nasilništva i splitska Torcida, koja je ne tako davno zaprijetila i masakriranjem policajaca, a puno ne zaostaju riječke, osječke i još neke skupine. Čemu drastične mjere, kad bi vladajućima i to potencijalno uzelo pokoji glas?!

Najslikovitiji se primjer hrvatskog bježanja od reformizma može uočiti u obrazovnom sustavu, pogotovo onom visokom. Nije teško provjeriti podatke koji to detaljno potkrepljuju, jer su javno dostupni. Riječ je o tome da u Hrvatskoj iz godine u godinu zbog poznatih demografskih problema i pojačanog iseljavanja pada broj maturanata, što se izravno odražava na smanjene upise na svim sveučilištima, i javnim i privatnim. Nakon ovogodišnjeg ljetnog upisnog roka ostalo je, primjerice, više od 13 tisuća nepopunjenih mjesta za redovno studiranje, ono koje je besplatno. Iz toga proizlazi da u načelu nitko ne bi trebao upisati izvanredni studij, koji se plaća, i da bi opet ostalo na tisuće nepopunjenih besplatnih mjesta.

Konkretno rečeno, tri javna sveučilišta imaju manje od 50 posto upisanih studenata u odnosu na raspisani broj, dok je jedno na samome rubu te brojke. Niz veleučilišta i učilišta daleko je ispod tog postotka, obično na 10-20 posto. Nije naprosto jasno kako uopće i mogu održavati nastavu. Na više desetaka nastavnih grupa u većini ustanova uopće nema upisanih studenata, ili se brojka kreće između njih dva do pet. Pravilo je, osim pojedinih umjetničkih studija, da se uopće ne bi smjela održavati nastava za grupe manje od deset studenata.


Drastičan je primjer kninsko veleučilište, nastalo isključivo po političkoj volji, gdje na četiri od pet smjerova uopće nema studenata, dok je na onom petom ukupno devet upisanih, koje s punom plaćom iz državnog proračuna opslužuje čak 25 nastavnika. Bio bi poduži popis onih nastavnih središta u kojima brojke nisu bitno povoljnije, odnosno u kojima je broj studenata i nastavnog osoblja podjednak. Ironično bi mogli ustvrditi da se takvim standardima nastave ne mogu približiti ni najbolja i najprestižnija svjetska sveučilišta.

Bitno je napomenuti da se u takve problematične visokoškolske ustanove ne ubraja Sveučilište Sjever, koje je imalo i daleko najviše političkih problema i svjesnih podmetanja prilikom pretvaranja u javno sveučilište. Već spomenuti javno dostupni podaci potvrđuju da je ono peto u Hrvatskoj po ukupnom broju studenata, ali istodobno već treću godinu zaredom i prvo, ponavljam p-r-v-o, po postotku prvog izbora studijskih grupa, konkretno 81,3 posto (Zagreb ima 79,2, Rijeka 73,8, Split 72,4, Osijek 70,4 itd.). Koprivničko-varaždinsko sveučilište za takve rezultate dobiva osjetno manje sredstava iz državnog proračuna od onih koji imaju drastično lošije obrazovne rezultate. To i samo po sebi dovoljno govori u tretmanu nehadezeovskog hrvatskog sjeverozapada.

Činjenice o ogromnom raskoraku između upisnih rezultata, dakle stvarnih obrazovnih potreba, i stanja na terenu, gdje je normalno da dio nastavnog osoblja dobiva plaće bez da održava nastavu, nije Vladu naveo da krene u reforme. Plenkovićeva će ekipa radije rasipati velika proračunska sredstava nego da se zbog nužnih restrikcija zamjeri ijednoj lokalnoj zajednici. Tu se opet radi o biračkom tijelu. A u to se, rekosmo, ne dira. Proračunski novac ionako nije vlasništvo onih koji ga rasipaju zbog održanja vlastitih pozicija.

Što, međutim, Vlada čini? Ako već ne ukida pojedina veleučilišta ili učilišta bez studenata, onda je resorno ministarstvo krajem prošle godine donijela novi zakon o visokom školstvu koji u doslovnom smislu zagorčava život nastavnom osoblju. Nije riječ samo o vremenskim ograničenja mogućnosti rada na javnim sveučilištima, već je daleko veći problem nova složenija procedura znanstvenog napredovanja, kao i definiranje radnih zadataka. Na taj će način dio nastavnika koji ne zadovolje te fluidne kriterije gubiti mogućnost daljnjeg rada na javnim obrazovnim ustanovama. Drugim riječima, usporavat će se napredovanja i smanjivat će se broj zaposlenih, ali neovisno o tome koliko je sama ustanova uspješna i koliko ima studenata. U tome, čini se, neće biti kvalitativnim kriterija, što bi trebao biti temelj visokog školstva, pa će prevladati snalažljivost pojedinaca te uobičajena politička i klanovska lobiranja.

Tako se to čini državi u kojoj je reforma sinonim za kletvu i u kojoj su odavno pogažene sve stručne i moralne vrijednosti.


Željko Krušelj

Vezani članci

Najčitanije