Trostruki nadolazeći izbori rezultirali su još jednom promjenom u strategiji i ponašanju vladajuće stranke. Nakon što su počeli šakom i kapom dijeliti ‘donacije’, kako bi mogli nazvati dugo odgađane povišice plaća u državnom i javnom sektoru, a u obilasku terena u gotovo svakoj županiji obećavati realizaciju razvojnih projekata koje su proteklih godina ignorirali, na red je došlo i redefiniranje odnosa s medijima.
Poznato je, naime, da je premijer Plenković od preuzimanja stranačkog kormila, a bilo je to prije gotovo sedam godina, jako puno vremena i medijskog prostora koristio za obračunavanje s nesklonim mu redakcijama, čak i s pojedinim novinarima. Optuživao ih je, izravno ili posredno, za nešto što bi se moglo nazvati hadezeofobijom, odnosno podrivanjem politike koju je provodio. U novinarima nikad nije gledao kritičku javnost, što je plemeniti i u razvijenim demokracijama temeljni smisao medijskog djelovanja, već zavidnike i prave neprijatelje koji su se neprincipijelno urotili protiv njega i njegovih.
Plenković je baštinio ono najlošije u karijeri HDZ-ovog osnivača i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Za obojicu je definicija novinarstva služenje vlasti, tako da mediji preuzimaju posao agencija za odnose s javnošću. Dobar je novinar, po tome, zapravo piarovac koji bi morao biti sretan što što može ugađati svom ‘vođi’. A državni lideri, sukladno tome, kao svojevrsni karizmatici, uvijek znaju što je najbolje za narod. Nešto je to poput crkvene dogme o pastiru koji vodi uvijek brigu o svom stadu.
Plenković je time pokazao i da je njegova svjetonazorska preobrazba bila vrlo uspješna. Brzo je usvojio nedemokratske metode vladavine koji s idealima modernog i otvorenog društva, na čemu je temeljena i Europska unija, u koju se uvijek formalno zaklinje, nemaju gotovo ništa zajedničkog. U to, što je crnohumorna spoznaja, spadaju i zasade antifašizma, koje se u današnjoj Hrvatskoj prečesto zaobilaze i otvoreno negiraju. Nije tu toliko riječ o ideološkom prihvaćanju takvih nakaradnih vrijednosti, već o realpolitičkoj procjeni koliko će koja odluka i konkretna mjera utjecati na HDZ-ovo biračko tijelo.
Nakon što se pokazalo da učestalo sukobljavanje s većinom medijima baš i nije najmudrija praksa, posljednjih se mjeseci uočava kako vladajući sve jače stežu obruč oko medija, težeći njihovom izravnijem kontroliranju. Što se tiče Hrvatske radiotelevizije kao javnog medija, Plenkoviću to i nije poseban problem. Tamo je odavno stvoreno mentalno ozračje dodvoravanja Banskim dvorima, tko god tamo sjedio. Na tome se temelji i kadrovska politika u toj ujedno i daleko najvećoj nacionalnoj medijskoj kući. Zabrinjavajuće je, međutim, da se u predizbornom razdoblju taj pritisak na HRT dodatno povećava. Urednici i novinari u njihovom informativnom programu nerijetko ne mogu prikriti zadovoljstvo što iznose neku dobru vijest za vladajuće, a nekada ne zaboravljaju da treba nešto negativno iskopati protiv oporbe. Tek je nekoliko novinara koji se uvijek pokušavaju držati proklamiranih novinarskih standarda, ali oni ostaju na svojim pozicijama samo zahvaljujući spoznaji da bi njihovo uklanjanje u cijelosti razotkrilo politički pristrani uređivački koncept.
Zato je puno jasniji koncept neupitnog ovladavanja medijima ono što se događa u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji. Nije temeljni problem u tome što je taj regionalni dnevni list, čiji je osnivač bio partizanski pokret, svoje nastajanje uklonio s naslovnice, zahvaljujući čemu se njegova uprava na simbolički način odrekla svog povijesnog nasljeđa. Daleko je ozbiljnije to što je konceptualno u potpunosti predana u ruke HDZ-ovim piarovcima. Sada je glavni zadatak tog desetljećima uglednog dnevnog lista dezavuiranje oporbenog gradonačelnika Ivice Puljka. Sve što čini mora biti ocijenjeno negativno ili barem problematično, kako bi se olakšao povratak HDZ-ove garniture.
Ovih je dana neprikrivena politička kontrola ponajbolje došla do izražaja. Proslavljena je 80. obljetnica te medijske kuće. Glavni je gost bio premijer Plenković, a s njim je u redakciju došla i cijela ministarska bulumenta. Ne pamtimo slučaj da je bilo kada i bilo gdje na nekoj medijskoj obljetnici bilo toliko visokih dužnosnika, a pogotovo iz samo jedne političke opcije. Jasno, gradonačenik Puljak i njegovi suradnici nisu bili nazočni na toj HDZ-ovoj zabavi. Očekuje se da će Slobodna Dalmacija u predizbornoj kampanji još otvorenije prozivati Puljkov politički potop. Neće tu biti nimalo suptilnosti.
Možda slučaj ‘skidanja gaća’ Slobodne Dalmacije i ne bi bio toliko zanimljiv da je riječ o samostalnoj medijskoj kući. No, ta je taj je dugogodišnji splitski simbol u vlasništvu zagrebačke Hanza medije, najvećeg hrvatskog izdavača tiskovina. Nije nimalo realna teza da je prihvaćanje HDZ-ova tutorstva nad Slobodnom Dalmacijom realizirano bez znanja i pristanka obitelji Hanžeković koja je prije devet godina postala vlasnik EPH, nakon čega mu je promijenila i ime. Poznato je da je Hanza medija, kao i gotovo sve izdavačke kuće, u financijskim problemima, tako da se neko vrijeme špekuliralo i o prodaji. U tim se okolnostima zacijelo očekuje da će bliskost splitskog dnevnika s vladajućima pripomoći boljem poslovanju, jer potonji imaju presudnu ulogu u sklapanju ugovora za promidžbene kampanje državnih institucija i javnih tvrtki.
Postavlja se, stoga, pitanje što sve to znači za Jutarnji list i ostale brandove Hanza medije? Hoće li i ti mediji u narednim mjesecima biti predani pod konceptualnu kontrolu vladajućih? Čini se da u tome neće bitnu ulogu imati činjenica da se Jutarnji proklamirao kao list lijevo-liberalnih svjetonazora i da mahom okuplja novinare istih uvjerenja. Očito je da su materijalni interesi vlasnika iznad tih očitovanja. Zato se očekuju zanimljivi politički zapleti, koji će u potpunosti razobličiti HDZ-ove medijske nakane.
Izvjesno je tek to da bi se osvajački scenariji mogli odvijati u još nizu medijski kuća. Prvi je korak već učinjen: vladajući su ih svojoj gospodarskom politikom temeljito siromašili, a navodno spašavanje, zna se, ima visoku političku cijenu.
