O nasilju često progovaram, ne zato što volim o toj temi govoriti, već zato što mu čestom svjedočim. Informacije da se negdje nekom događa nasilje dolazi do mene na razne načine: ili čujem svjedočenja onih kojima se događa ili sam prisutna nasilju i to najčešće verbalnom. Izgleda to kao „velika ljubav“ roditelja prema djeci ili pak u partnerskom odnosu. Najčešće riječi kojima se koriste tlačitelji ili zlostavljači su one kojima žrtvu podsjete da su ih oni rodili, odricali se zbog njih da bi im omogućili život koji sada imaju. Posebno naglašavaju da sebi nisu priuštili mnogo, iako su željeli zbog njih, djece ili partnera.
To što nisu ostvarili neke stvari ili nisu imali hrabrosti ostvariti svoje ciljeve unatoč svim okolnostima, ne daje im pravo da svoje bližnje zlostavljaju i ograničavaju u ostvarenju svojih snova do nekog od ostvarenja. Jedno od ostvarenja žene je biti majka. Stoga me višegodišnje poznanstvo s jednom mladom ženom i njeno svjedočenje o okruženju u kojem živi, ponovo podsjetilo da je ponekad u obitelji izuzetno teško i opasno živjeti bez obzira jesu li članovi obitelji neobrazovani ili visoko obrazovani. Ljudi su jednako spremni na zlostavljanje.
Roditelji visoko obrazovani, od toga jedan prosvjetni djelatnik čini se od njenog rođenja kako je rekla osjećala je da su roditelji „podijelili“ djecu na onu koju više vole i onu koju vole ali im stalno daju do znanja da ne vrijede isto kao ona „bez greške“. Iako lijepa i sposobna za bilo koji posao, osim za trčanje, u roditeljskim očima i njihovim postupcima, živi čitav svoj život u sjeni. Nevidljiva i, kako je sama istakla, da su roditelji zaključili da ona nije sposobna za odgoj svog vlastitog djeteta stoga su oni „roditelji“ unučetu. Sve odluke donose oni – baka i djed. Majka je promatračica odrastanja svog djeteta i ne može donijeti odluku o ničemu. Ukoliko se suprotstavi roditelji je podsjećaju da joj mogu oduzeti dijete, a nju smjestiti u instituciju u kojoj završe oni koji nisu u stanju brinuti o sebi. Mislila sam da sam dovoljno osnažena za slušanje ovakvih sudbina, ali ipak me ovo „slomilo”. Spoznaja da obitelj kao temelj društva može biti „zatvor“ iz kojeg je gotovo nemoguće izaći me straši u smislu da i nije mudro savjetovati mladima da stvaraju obitelj.
