Strukovna su zanimanja u posljednjih nekoliko godina sve više na cijeni, a oni koji se za njih odlučuju mogu biti gotovo sigurni da će odmah po završetku školovanja pronaći i posao. Zato ne čudi da se u obrazovanje budućih obrtnika sve više i ozbiljnije ulaže, a što između ostalog potvrđuju i projekti poput uspostavljanja Centara kompetentnosti Koprivničko-križevačke županije među kojima je i koprivnička Obrtnička škola. Ravnatelj Zlatko Martić u razgovoru otkriva zašto su baš obrtnička zanimanja pravi zalog za budućnost i što obrtnike čeka jednom kada uplove na tržište rada…
GP: Zašto izabrati obrtničku školu?
Prvo i možda najvažnije, škola ima odlične uvjete za rad. Centar je kompetentnosti iz područja elektrotehnike i računarstva jedan od šest centara iz tog sektora u Hrvatskoj. Oprema ovdje u Centru je profesionalna, jednaka onoj koja ih u budućnosti čeka u gospodarstvu, pa kad izađu iz škole, za njih neće biti iznenađenja. Osim toga, sva naša zanimanja su deficitarna pa se naši učenici odmah po završetku škole lako zapošljavaju. Učenici u školi, osim teorijskih znanja, stječu i praktična znanja i vještine, a dio praktične nastave odrađuju kod poslodavca. Slobodno zato možemo reći da su naši učenici kada izađu iz škole gotovi stručnjaci i majstori koji se odmah uključuju na tržište rada.
GP: Koja se zanimanja nude? Imali li i nekih novih?
Obrtnička škola nudi 22 zanimanja, a upisuje devet razrednih odjela. Od toga su dva s četverogodišnjim zanimanjima. Jedno je tehničar za računarstvo, a od ove godine nudimo i jedan novi program, tehničar za elektroniku. To je novo zanimanje, a podrazumijeva sve što ima veze s elektroničkim uređajima, od programiranja i sklapanja do popravka i projektiranja. Upisujemo i šest razreda trogodišnjih zanimanja. U području strojarstva to su vodoinstalateri, plinoinstalateri, instalateri grijanja i klimatizacije, automehaničari, autolimari i strojobravari. Iz područja elektrotehnike upisujemo elektroinstalatere, elektromehaničare i elektroničare mehaničare. Tu su i turizam i ugostiteljstvo gdje imamo konobare, kuhare, slastičare, mesare, pekare i na kraju sektor građevine i usluga gdje upisujemo stolare, montere suhe gradnje i soboslikare i ličioce. Uz sve to, imamo i jedan razred učenika s posebnim potrebama gdje nudimo pomoćna zanimanja.
GP: Koliko škola broji učenika? Ostane li nepopunjenih mjesta nakon upisa?
Trenutno brojimo nešto manje od 560 učenika. Ove smo godine u prvim razredima ponudili 201 upisno mjesto, a interes učenika, gospodarstvenika i roditelja je velik. Ranijih nam je godina u ponekom zanimanju znalo ostati nešto slobodnih mjesta, no u posljednjih nekoliko godina, barem otkad sam ja ovdje, ne ostaje mjesta. Interes svake godine sve više i više raste. Škola ima kvalitetan prostor, odlične nastavnike, potreba na tržištu rada postoji pa se polako mijenjaju neka ustaljena razmišljanja o tome čime se baviti i što raditi.
GP: Je li ono za čime je najveći interes prilikom upisa i ono što je najtraženije na tržištu rada? Ili nema razlika?
Sva su naša zanimanja zapošljiva i niti u jednom zanimanju nema nekakvih posebnih poteškoća ili razlika. Gotovo svi naši učenici četverogodišnjih zanimanja upisuju tehničke fakultete poput FER-a, FOI-a i TVZ-a, a svi koji se odmah odluče za posao, lako ga i pronađu.
GP: Imaju li učenici obrtničke škole poteškoća s polaganjem ispita državne mature?
Učenici nemaju problema s polaganjem državne mature jer su udžbenici za četverogodišnja zanimanja izrađeni za strukovne škole i gimnazije. Dakle, nema nikakve razlike, nastavni plan i program općeobrazovnih predmeta je i po satnici i po kurikulumu jednak. Razlika je u tome što su gimnazije obavezne polagati državnu maturu, a naši učenici nisu jer nakon završene škole imaju završni ispit i struku. Ispite državne mature polažu oni koji se odlučuju upisati fakultet.
GP: Stalno slušamo o tome kako u zemlji nedostaje majstora, no jesu li novopečeni naši majstori kompetentni?
To je točno, tržište rada je otvoreno pa ljudi odlazi u razne zemlje pa onda u Hrvatskoj nedostaje majstora. Naša su djeca kompetentna i imaju dovoljno znanja za samostalan rad, a pogotovo ako još uzmemo u obzir da učenici trogodišnjih zanimanja pola školske godine provedu na praksi kod poslodavca. Ako ih u dvije godine poslodavac ne nauči poslu, ne može kasnije reći da nedostaje kompetencija.
GP: Nalazimo se u novoj zgradi obrtničke škole izgrađenoj u sklopu projekta Centra kompetentnosti Koprivničko-križevačke županije. Koliko je projekt vrijedan i što se sve njime ostvarilo?
Nova je zgrada izgrađena jer smo iz dva fonda europskih sredstava uspjeli osigurati po četiri milijuna eura. U projektu smo imali obvezu pronaći školu partnera – našoj je to Strukovna škola Đurđevac. U projektu smo zato predvidjeli rekonstrukciju, dogradnju i opremanje postojeće škole i to na 2200 kvadrata novog prostora. Dobili smo osam praktikuma za elektrotehniku, sedam informatičkih učionica, dvoranu za sastanke, solarnu elektranu od 40 kilovata čime se proizvodi struja potrebna za Centar, dizalicu topline, ukratko sve po najnovijim i najsuvremenijim standardima. U Đurđevcu je nadograđeno nešto više od 400 kvadrata, a još je otprilike toliko rekonstruirano u njihovoj postojećoj zgradi. Dio ukupnih sredstava stigao je iz Ministarstva za regionalni razvoj, a drugi iz Socijalnog fonda. Kako su cijene rasle, i naša Županija nam je kao osnivač pomogla s dodatnih 1,6 milijuna eura pa moram pohvaliti sve što su stali iza nas i omogućili nam da imamo ovo što imamo.
GP: CEKOM ipak ne čini zgrada, nego ljudi.
Tako je, Centar kompetentnosti nije zgrada nego ljudi, nastavnici, učenici i naši partneri u gospodarstvu. Naravno, bez potrebne i pripadajuće infrastrukture i opreme se ne može raditi, no Centar je zamišljen kao obrazovno-odgojni sustav koji će povezati gospodarstvo i školstvo. Mi u školi učenike trebamo osposobiti i obrazovati za ono što treba gospodarstvu. Tu treba reći i to da gospodarstvenici nama šalju svoje djelatnike ili one koje žele primiti na osposobljavanje jer ako nekoga zaposlite, trebate ga mjesecima osposobljavati na novoj opremi koju nije koristio, a mi ju u školi imamo. Gospodarstveniku je jednostavnije omogućiti osposobljavanje u škole za nekoliko djelatnika, nego trošiti svoje vrijeme ili zauzeti svoj stroj koji mu stvara dobit… Tako da smo u Centru napravili i 22 kurikuluma za stjecanje djelomične kvalifikacije odnosno osposobljavanje djelatnika iz gospodarstva. To je srž cijele priče, Centar kompetentnosti mora biti samodostatan, funkcionirati kao mala tvornica u sklopu škole koja se bavi osposobljavanjem i edukacijom ljudi. I naših učenika i svih zainteresiranih.
GP: Jeste li time stekli uvjete za jednosmjensku nastavu?
Za cijelu školu ne, no jednosmjenska nastava od jeseni ide za sektor elektrotehnike i računarstva tako da poslijepodne imamo slobodan prostor za aktivnosti o kojima sam malo prije govorio. Nažalost, nova zgrada nije stvorila uvjete za to da cijela obrtnička škola prijeđe na jednosmjensku nastavu jer su novi prostori specijalizirani, u većini učionica se ne može održavati bilo što. Osim toga, ideja je da novi prostor iznajmljujemo i drugim školama koja imaju slična ili ista zanimanja kao mi, ali im nešto nedostaje u matičnoj školi u, na primjer, Varaždinu, Krapini, Čakovcu ili Daruvaru… Dakle, da nastavnici s učenicima mogu doći i dio nastave, vježbi i ostalog u pratnji naših nastavnika osposobljenih za taj specijalizirani rad. Centar ne bi trebao biti samo za Koprivničko-križevačku županiju, za našu školu i slično, nego za sve kojima je to potrebno i koji od toga mogu imati koristi i steći kvalitetu.
GP: Provodi li škola europske i druge projekte?
Obrtnička škola Koprivnica projekte mobilnosti provodi još od 2009. godine, dakle i prije nego se to zvalo Erasmus, kao prva škola u našoj županiji koja je provodila takvu vrstu projekata. Prvotno smo bili nositelji povelje za mobilnost Erasmus+ od 2015. godine, a sad smo nositelji akreditacije jer su se kategorije i nazivi ponešto promijenili, no u strukovnom smo obrazovanju vodeća škola u Hrvatskoj što se tiče mobilnosti. Naši učenici u pravilu odlaze na trotjedne mobilnosti. To su stručne prakse našim partnerskim školama u drugim zemljama poput Slovenije, Češke, Njemačke, Švedske, Španjolske i Francuske. Tamo odlaze učenici svih zanimanja, i trogodišnjih i četverogodišnjih programa. Postavili smo si cilj da u narednom razdoblju baš svakog učenika pošaljemo na mobilnost. Nismo prepoznatljivi samo po tome što naši učenici i nastavnici odlaze na mobilnosti, nego i po tome što nama dolaze partneri, učenici i nastavnici iz drugih zemalja. Imamo učenike koji dolaze iz dvije škole iz Švedske i to baš iz STEM područja. Tu su i učenici iz Francuske koji dolaze iz prehrambenih škola i škola za pekarstvo i slastičarstvo pa nas uče pripremati francuski kruh i kroasane. Surađujemo i sa španjolskim školama i nastavnicima, nedavno su ovdje boravili i Nijemci i Slovenci… Dakle, radimo puno, a mogli bismo i više, ali trenutno nemamo kapaciteta. Stalno provodimo projekte, a posljednji koji nije imao veze s mobilnosti raspisalo je Ministarstvo turizma za promociju zanimanja u turizmu i ugostiteljstvu. Zajedno sa Srednjom školom Koprivnica osmislili smo novi proizvod, kolačić od koprive u koji smo uključili i učenike iz osnovnih škola koji su dolazili ovdje na radionicu…
GP: Sve mi se ovo čini zaista dinamičnim…
Da, puno se radi i nikad nije dosadno.
GP: Što se to održava ispred nove zgrade škole dok razgovaramo?
Održava se promocija zanimanja koprivničkih škola. To radimo u suradnji sa Županijom koja je nositelj tih promocija pa se isto održava i u Križevcima i u Đurđevcu. Svake se godine izdaje i jedan vodič za upise gdje se promoviraju sve škole sa svim zanimanjima koji postoji u tiskanom i digitalnom obliku. Osim što je taj vodič zgodan za sve one koji moraju odlučiti koju školu će upisati, u njemu su i fotografije naših najboljih učenika iz pojedinih zanimanja pa sve zajedno ostaje i kao jedna lijepa uspomena.
GP: O svemu ovome pričate s jednim očitim žarom. Spomenuli ste da ste ravnatelj posljednjih pet godina. Što ste inače po struci?
Po struci sam zapravo diplomirani inženjer. Možda nisam klasični prosvjetar, no godinama radim u školstvu… Moj je prvi posao nakon fakulteta bio u školi, no radio sam i u gospodarstvu, bio sam ravnatelj i u osnovnoj školi tako da sam već zaista dugo u prosvjeti.
