Prošli smo tjedan govorili o povijesti standardnoga jezika, jezičnoga oblika koji se eto čini neizbježnim, barem u zemljama s međusobno teško razumljivim dijalektima.
Ili ne. Ali podsjetimo prvo na pra-povijest standardnoga jezika. Jezik sela mijenjao se relativno sporo, osiguravši dugotrajnu različitost od udaljenih dijalekata. Govor aristokracije, najprestižniji sociolekt, također se sporo mijenjao, ali je u pravilu bio manje-više jednak bez obzira na zemljopisni položaj. Jezik srednjega sloja najdinamičniji je i najpodložniji promjenama. S industrijskom revolucijom u igru ulazi i radnička klasa, čiji govor također odlikuje konzervativnost, zbog fenomena poznatoga kao negativni prestiž. Pojednostavljeno rečeno, marginalizirane društvene skupine prihvaćaju svoj govor kao sredstvo identifikacije, obgrljujući ono što ih čini drugačijima i prepoznatljivima, pače postavši na to ponosni, čime kroz psihološki fenomen racionalizacije grade vlastiti identitet. Slična je pojava zabilježena u američkoj crnačkoj populaciji, gdje se u getoiziranoga stanovništva tipični nestandardni izgovor, pa čak i pogrdni termini kao ‘nigger’, ‘dog’ ili ‘bitch’ koriste kao znak pripadnosti skupini, čime ćemo se detaljnije pozabaviti drugom prilikom.
Kako se Europa urbanizirala, tako je stanovništvo postajalo sve mobilnije te su gradovi, posebice veliki, postajali mjesto miješanja regionalnih kultura i dijalekata. Komunikacijska nužda uvjetovala je približavanje govornih varijanata u gradu te smanjivanje izvornih dijalektalnih razlika, uz tvorbu novijih izraženih sociolekata. Događalo se pri tom da veliki gradovi postaju jezični otoci unutar morā regionalnih dijalekata, koji u 19. i kroz veći dio 20. st. i dalje funkcioniraju po principu dijalektalnoga kontinuuma. Susjedna sela tako se uvijek dobro razumiju, a što su dalja, to je razlika veća. Izvrstan primjer te pojave vidimo u germanskih jezika od sjevernoga mora do Alpa, na području koje uključuje Nizozemsku, Njemačku, Austriju i Švicarsku. Pri tome se sva susjedna sela međusobno dobro razumiju, bez obzira na političku granicu, jer su im govori bliži međusobno nego jezičnim standardima svake dotične zemlje.
Migracije stanovništva donekle kompliciraju sliku, ali s vremenom će se i tu rubovi dijalektalnih područja preliti. Tako je npr. u nas s govorima kalničko-bilogorskoga područja, gdje se miješaju štokavština i kajkavština. Čak ni kada susjedni jezici nisu srodni, dolazi do utjecaja jednoga lokalnoga govora na drugi, kako na leksičkome planu (posebno za neke nove pojave, ali i riječi za pojmove iz svakodnevnoga života) tako i na gramatičkome, pa i na fonetskome. A kako govori tvore jezik, mijenja se standardna varijanta. Tako jezici tzv. balkanskoga jezičnoga područja (Balkan Sprachbund), koji uključuje albanski, bugarski, grčki, makedonski, romski i rumunjski, pokazuju brojna zajednička obilježja, uključujući npr. članove, koje slavenski jezici inače nemaju.
Dakle, s jedne strane, različite varijante istoga jezika mogu biti iznimno udaljene jedna od druge, do razine otežane razumljivosti. S druge, različiti lokalni govori utječu jedni na druge i neprestano se mijenjaju, pri čemu političke granice nisu prepreka. Očite su, dakle, prednosti standardnoga jezika, kroz sustav obrazovanja pristupačnoga svim građanima neke zemlje. Bez toga bi, pomislit ćete, nastao kaos. E upravo zato ćemo nastaviti s ovom temom i sljedeći tjedan. Tu je, naime, norveški, koji ima najmanje dva standarda u pisanome i nijedan u govorenome jeziku. I zemlja se još nije raspala.
– Nastavit će se. –
