Piše: Saša Kresojević
Pisali smo početkom studenoga o kiši. Nismo u međuvremenu previše ni namokli, ali evo nam opet oborina. Spominju se i susnježica i snijeg, a mi ćemo se ipak još zadržati na kiši. Uz grmljavinu i bljesak munja. Ono namokli tek je dijalektalizam, baš kao i promokli (ajde, ovo se nađe i kod Krleže), ali razumijemo se. A služi nam da uvedemo prvi današnji lik: božicu Mokoš. Slavenskoga korijena *mok, kao u prasl. mokrъ (mokro), ona seže još u prabaltoslavensko doba pa je litavski maknynė ‘blato’. U hrvatskome su istoga korijena močiti (uključujući izvedenice smočiti, namočiti, promočiti itd.) te močvara.
Mokoš je bila izuzetno poštovana božica, kojoj ćemo se zasigurno vraćati, ali kažimo za sada tek da se radi o jedinome posvjedočenom ženskom božanstvu iz panteona vrhovnih slavenskih bogova, čija je domena bila plodnost. Odavna su dakle naši preci shvaćali da suha zemlja ne daje roda.
Iz mokroga tla raste bilje, a najsnažnija je biljka moćno stablo. Univerzalni simbol života, ali i svijeta, stablo ili drvo susrećemo u mitologijama i tradicijama diljem svijeta – od drevnih mezopotamijskih civilizacija preko dalekoga istoka (sveta smokva iz indijskih religija), Egipta (tri tisućljeća je stara priča o akaciji koja čuva vječni duh) i judeo-kršćanstva (sjetite se Adama i Eve u Edenu!) do keltskoga svetog hrasta i nordijskoga Yggdrasila, da spomenemo tek neke. U obliku animizma (<lat. anima ‘dah, duh, život’), štovanje stabala prisutno je od aboridžinskih zajednica Australije preko stare Grčke (drijade) do tradicija američkih Indijanaca.
Yggdrasil jest posebno dobro poznat primjer stabla koje povezuje kozmos (<grč Kósmos ‘uređeni svemir’). Korijenje je toga stabla devet svjetova u zdencima/izvorima, krošnja mu u nebesima, grane povezuju svjetove vatre, leda i magle, dok je u središtu tvrđava Midgard (<staronordijski Miðgarðr ‘središnji dvor’, odakle i Tolkienovo Međuzemlje). Iz iste je tradicije i slavensko drvo života, oba vjerojatno stabla jasena (<prasl. *asenъ; staronordijski *askr) ili hrasta (<prasl. *xvorstъ, vezano uz starogermanski *hursti ‘gustiš, šuma’; starogermanski *aiks).
U slavenskoj tradiciji, kako to sjajno predstavlja Radoslav Katičić u Božanskome boju, na vrhu stabla živi u liku orla bog Perun (čije ime seže do proto-indoeuropskoga *Perkwuno, vezano uz imenicu *perkwu hrast, a potom i glagol *per- udariti, odakle i prati, jer se pralo udaranjem). U korijenju se pak skriva zmija/zmaj, bog Veles ili Volos (možda vezano uz protoind.*wel- ‘dlakav’ jer je to bog zvijeri ili *welg- ‘mokar’ jer živi u mokrome tlu, a moguće i uz *volъ jer je on i stočni bog). Veles se nastoji stablom uspeti u krošnju i preuzeti vlast nad nebom, poremetivši time naravni poredak, ali ga Perun munjom ubija i vraća red u kozmos. Od udara groma Veles se raspada i u obliku kapi kiše pada nazad na zemlju, navlaživši je i oplodivši.
Ono što je u ovoj priči ključno jest da se ne radi o borbi dobra i zla, barem ne kako te pojmove danas shvaćamo. Perun i Veles utjelovljuju principe tj. elemente (suhoga i vrućega) zraka te (mokre i čvrste) zemlje. Njihovim se sudarom omogućava kruženje vode, čime se stvaraju uvjeti za život. Mokoš je žena Perunova, ali i ljubavnica Velesova te ju u svojoj ritualnoj borbi oni obojica oplođuju.
Lik gromovnika i zmijolike zvijeri (s dlakom ili krljuštima) nalazimo u pričama od Kine (feniks i zmaj) do Amerike (grom-ptica i čudovišna morska zmija), a njihov je ritualni boj simbol vječne prirodne ravnoteže, koju je uspio poremetiti tek – čovjek. Valjda lupljen mokrom čarapom!
