„Daj napiši neki tekst o ženama kojima biti majka nije prioritet.“ – rekla je ONA i nastavila – „Znam ja da je to kaj si ti single, a ja trenutno neću dete jako čudno, ali ja ne znam kak razbiti te stavove da SVI MORAMO SVE.“
Meni nije čudno, ja znam da ja hoću obitelj i da ću je kad tad imati, sad očito nije vrijeme za to, jer još uvijek moj dečko koji ima curu nije svjestan da je moj dečko i tak’ je kak’ je (kaj misliš je’l se šalim!). Znam isto da ako se i dogodi da se ne ostvari TO “imat ću obitelj”, da ću biti potresena, ali da ću preživjeti i naći zadovoljstvo u svemu drugom oko sebe, jer me TO ne obilježava kao osobu niti je moj identitet.
Netko drugi zna da dijete ne želi. Neka. Ima nas svakakvih.
I tako sam ja odlučila baciti se u vatru i napisati nekoliko rečenica na ovu temu i na sebe „staviti“ čitav val jala i mržnje na koji sam spremna.
Ova „Ja da sam ti dečko, namjerno bi ti napravila dijete“ je primitivna i to ne samo zato jer bi silom htjela da netko ima dijete već zato jer bi ga nekome namjerno napravila samo da „selo“ ne priča da je jadna, da su joj dani prošli, da je „izrod“ od žene koja nema dijete pa onda nit ne treba živjeti.
Fala lepa, idemo dalje, ne da mi se trovat organizam s ovakvim ljudima.
Što je to točno u „takvima“ koji smatraju da su oni upravo ti koji svakoga trebaju izvesti na pravi put, dati im pokoji savjet, reći im što je kako dobro raditi i u koje vrijeme je isto to poželjno napraviti.
Zar stvarno, žene koje sa svojih 25 i više godina razmišljaju o drugim prioritetima, a ne djeci, vi prozivate NEženama, NEmajkama, vi govorite da njihove želje, potrebe i stavovi ne valjaju?
Dam ruku u vatru da sve žene koje ja znam, a koje zasad još uvijek nemaju djecu iz raznih razloga, nikada, ali nikada, vama koji djecu imate, neće reći „kaj tebi je samo bitno da imaš obitelj i djecu“.
Znaš zakaj to neće reći?
Zato jer imaju druge prioritete u životu od onih da guraju svoj nos u tuđe živote. Zato jer su zadovoljne svojim životima. Zato jer znaju da bi bile sretne da se trebaju prvo pobrinuti za sebe i svoj život, ciljeve, želje, potrebe, a tek onda davati savjete onima KOJI OD NJIH SAVJET I TRAŽE.
Nisu to žene koje ganjaju karijeru ili govore „meni muškarac ne treba, a kamoli djeca“, nisu to žene koje govore da nikad ne bi mogle biti majke niti to žele, nisu to žene koje doma sjede same sa sobom i sreću pronalaze u tuđoj nesreći.
To su žene koje znaju da jednog dana žele svoju malu babuškicu ili buhtlicu i osobu koju VOLE pored sebe i s kojom će tu malu buhtlicu/e i stvoriti.
To su žene koje imaju pravo željeti završiti fakultet (koji uopće nije i nikad neće biti mjerilo koliko netko vrijedi i koliko je netko dobar i sposoban čovjek), žene koje imaju pravo izgraditi se na način na koji one to žele pa onda početi graditi i druge osobe, svoje male babuškice.
To su žene koje možda vode i neke druge borbe za koje vi ne znate i očigledno ni ne trebate znati, jer da ste im bitni u životu i da vas vole, VI bi bili normalni i znali bi što je posrijedi, a ne bi im namjerno htjeli raditi djecu, na prevaru.
To su žene koje su svjesne i da im vrijeme prolazi možda, ali isto tako su svjesne toga da ništa na silu ne može biti dobro i da je činjenica da su same i da nisu još naišle na oca svoga djeteta, jedan malo poveći problem jer znaš, netko želi imati obitelj i biti sretan s tom obitelji, a ne napravit ju zato jer „red se mora znati, nemoj da selo priča NEženo“.
I ni jedna od njih ni jednu majku ne smatra glupom jer je majkom postala ranije nego što je ona postala, ni jednu majku ne smatra osakaćenom ženom koja se nije izgradila u ženu sa vlastitim stavovima i ciljevima, ni jednu majku koja nije završila fakultet ne smatra jadnom dosadnom kućanicom, ali ONU ženu koja bi joj namjerno i na prevaru radila dijete smatra budalom. Vjeruj mi. I ta je to i zaslužila.
Sa svima nama sve štima, ako mi sami prvenstveno vjerujemo u to, to kaj neki misle da s vama, zato što još dijete/djecu nemate, nešto ne štima, to je njihova stvar. Oni će uvijek misliti da su drugi ti koji su nesretni i da su drugi ti koji sve rade krivo. Jer najteže je prvo sebe pogledati u oči i priznati si da neke stvari nisu baš onakve kakvima ste ih zamišljali. Lakše je onda drugima govoriti da njihov život ne valja.
Možda jednog dana shvatite da niste u pravu.
Onaj tko je sretan sobom i svojim životom, nema potrebu razmišljati o „lošim“ tuđim životima. Ljudi koji misle da je „njihovo (bilo što) bolje“, su ljudi koji su u biti nezadovoljni sobom pa imaju potrebu ispravljati druge, jer da su oni bili „pametni“ kao ti, ne bi zaglavili u svom životu i bili tebi zavidni na tvom.
Zapamti to.
Uvijek je tako.
Lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.
