Žena je, prirodno, fizički slabije biće stoga je češće izložena neželjenim fizičkim kontaktima. Od fizičkih udaraca do češćim verbalnim udarcima odnosno uvredama. Te uvrede su ponekad toliko strašne da kad ih slušaš imaš osjećaj da se onaj tko ih izgovara obraća nekoj drugoj vrsti živog bića, a ne ljudskoj vrsti. Muškarac se može služiti cijelom lepezom uvreda i tako to biva kroz vjekove.
Odgoj i mentalitet ovog podneblja moguće je svrstati u onu rečenicu „što južnije to tužnije“ u odnosu na razvijene zemlje Europe koje su u svoje zakonske regule ugradile mjere koje ženu štite i osiguravaju joj zaštitu od nasilja bilo koje vrste. Ne mogu ne iskazati ljutnju kada čujem da je bilo koja žena ugrožena. Posebno kada joj se to događa od strane onih koje voli ili koje je voljela.
No, manje se govori o tome da i žena može zlostavljati, tj. manje se govori o rjeđim slučajevima u kojima muškarac biva zlostavljan. Možda i nije tako rijetko i muškarci zbog srama ne govore o tome? Jedan sasvim običan dan je trebao biti dan za druženje poznanika koji dijele iste interese i nekako spontano i u šali je jedan od prisutnih spomenuo što mu se događa. Ispričao je to kao postavljeno pitanje prisutnima od kojih je tražio odgovor odnosno njihov stav.
Rekao je to onako kroz šalu: “…ženama se sve vjeruje i uspiju te uvjeriti da je nešto crno iako je bijelo, a kad muškarci to isto kažu nitko im ne vjeruje…”. Što kada žena zlostavlja muškarca? To pitanje izazvalo je smijeh prisutnih. Šalom po šalom na račun tko koga i kada zlostavlja dalo se zaključiti da zapravo ljudi iako im se otvoreno kaže da je netko zlostavljan shvate to kao izreku da je u “ljubavi i ratu sve dozvoljeno”.
Nakon što sam ostala sama s tim gospodinom ponovo je započeo svoju isposvijest. Ovaj put njegova se priča činila izuzetno ozbiljna. Počelo je davno. Rodilo im se dijete. Radosti nije bilo kraja u njihovoj maloj obitelji. Malena beba zahtijevala je cjelodnevnu brigu i svu pažnju svoje majke što je otac s oduševljenjem promatrao. Vrijeme je odmicalo ali supruga se nije vratila u vrijeme prije rođenja njihova djeteta kada su živjeli punim životom. Voljeli se i bili pravi par. Sve ga je više odguravala od sebe uvjeravajući ga da je beba malena, bespomoćna i ne smije biti zanemarena. No, vrijeme je prolazilo i ta beba postalo je dijete koje je majka, njegova supruga, štitila kao lavica. Svaka njegova riječ odgoja nije bila dobro prihvaćena s njezine strane. Štitila je dijete, po njegovoj procjen, i previše, a njega sve više isključivala iz odgoja.
Polako je umjesto uloge oca imao osjećaj da nije ni potreban u ovoj maloj zajednici. Nije bio autoritet djetetu već ga je uvjerila da je to sukob generacija. Dijete je odraslo. On kao otac je samo promatrač događanja u svojoj obitelji. Isključen. Ponekad od djeteta i fizički zlostavljan. Verbalne uvrede su svakodnevica tog muškarca. Pitala sam ga kako se nosi s tim i je li potražio pomoć. Tužno je samo rekao da nije, da utjehu traži u alkoholu, da se srami svega što mu se dogodilo i da nije spreman to nikome reći jer je ipak on muškarac, a pravom muškarcu se to ne događa.
