U vašem je domu, ali i na imanju u Jagnjedovcu uvijek živo, dinamično, prepuno ljudi. Kako ste takav način života prilagodili ovom vremenu pandemije?
Krenut ću prvo od naše školice. Školica se i dalje održava i funkcionira, naravno da smo u strahu, ali pazimo. S djecom je inače teško paziti, ali držimo se uputa koje su nam dali stručnjaci i ne bagateliziramo ni jednu od svih tih izjava, vidimo što je logično i što treba provoditi, ali uglavnom su te upute dobre. Mi još nismo imali slučajeva i držimo se, a u Jagnjedovcu smo stali, i ljudi i mi. Olakotna je okolnost i to da je kraj godine, a mi smo prvenstveno ljetni prostor. Školica je naša egzistencija, a taj OPG kojeg sam ja nositelj u Jagnjedovcu, to je ipak dopunska djelatnost koju radimo iz veselja, a ne iz potrebe. Kad pogledamo sve oko sebe, stati s tim aktivnostima je naša mala žrtva koja nije niti teška niti tragična.
U aktivnoj ste mirovini već nekoliko godina i neprestano se bavite raznim aktivnostima, od skupljanja starina do tkanja. Jeste li usporili ili ste pronašli i neke nove zanimacije?
U mirovinu sam otišao prije pet godina, ali sam još neko vrijeme radio na pola radnoga vremena, tako da sam u pravoj mirovini oko dvije i pol godine. Sve je polako sjelo na svoje mjesto, a ovo razdoblje u kojem sam radio na pola radnog vremena pa postepeno prestao operirati, prestao odlaziti na odjel, a na kraju i u ambulantu, to je bilo neko vrijeme tranzicije. Imam tu svoju veliku igračku, Jagnjedovec, u kojem uvijek ima posla, točno onoliko koliko si ga zadam. Nisam našao nove zanimacije, nego sam obavio i obavljam puno stvari koje su zaostale i koje su mi bile na čekanju i sad napokon imam vremena. Kad se obnovi jedan stari treš što je posao od nekoliko dana čišćenja, farbanja i tako dalje, kažem da je to covid projekt.
Nekoliko ste desetljeća radili kao kirurg. Nedostaje li vam danas rad rukama?
Moram jednu stvar priznati. Kad sam birao svoj životni poziv, dakle medicinu koja je u našoj familiji bila često zvanje, u okviru medicine sam sebi izabrao ono što mi je najbolje ide, a to je rad rukama. Ja sam manualac i unutar kirurgije sam izabrao traumatologiju u kojoj ima puno rada s alatima. Možda je i malo smiješno, ali kad sam u stolarskoj radioni radio s raznim pilama, strojevima i dlijetima, često su govorili pazi prste, a na poslu sam radio sa sličnim alatima koji su još i oštriji tako da je to bila moja dobra životna odluka, u okviru kirurgije raditi takav posao. Moja dva brata su liječnici i nitko od njih nije posebno manualno spretan pa rade u drugim područjima, pulmologiji i ginekologiji. Ne nedostaje mi rad rukama, još uvijek puno radim u stolarskoj radioni, ne mogu ni nabrojiti što sam sve napravio zadnjih dana, imam cijeli popis. Znate kako se kaže, tko nema u glavi, ima u nogama, a ja imam na papiru.
Često ste govorili da je za vaš poziv sigurno zaslužna i genetika, u obitelji imate nekoliko liječnika i veterinara. Nazire li se možda neki novi liječnik i kod vaše unučadi?
Još je rano. Moja djeca nisu išla tim putem pa je teško vjerovati da će to izabrati unuci, ali još su mali, vrtićka i osnovnoškolska dob. No, dečki kad dođu u Jagnjedovec odmah uzmu alate, čekić i zabijaju čavle u neki stari panj.
Ministar Beroš nedavno je poslao poziv liječnicima u mirovini da se u ovim izvanrednim vremenima privremeno vrate na posao. Što mislite o takvom pozivu? Jeste li i sami razmišljali o privremenom vraćanju u službu?
To je jedna od solucija u krajnjoj nužnosti i tu nema dvojbe. Osobno bih i ja rado pomogao, ali to je daleko od moje struke i ne mogu ja tu puno pomoći kao kirurg traumatolog, ali intenzivisti, anesteziolozi, internisti i infektolozi koji su u mirovini, oni bi definitivno mogli pomoći. Kadra povremeno nedostaje u nekom trenutku na nekom odjelu, ali se preraspodjelom još uvijek sve to može riješiti. Kako god okrenemo i imajući na umu situaciju oko nas, mi još uvijek odlično funkcioniramo. Kada se čitaju brojke o tome koliko je zaraženih, meni je važnije koliko je bolesnih, a pogotovo onih koji su teško bolesti.
Kako gledate na stanje pandemije u Hrvatskoj i aktualne brojke zaraženih?
I u sezoni gripe postoji mnogo ljudi koji imaju virus, ali nisu razvili aktivnu bolest ili teži oblik bolesti. Mediji i senzacionalistički listovi će uvijek pokušati napraviti dramatičnu priču, to je jasno. Stručna literatura je ipak nešto drugo, no bitno je koliko ima bolesnih. Naravno, važno je i koliko ima zaraženih jer je onda veća vjerojatnost da ćemo imati i više oboljelih, ali uočljivi detalj je da svaki ponedjeljak imamo manje zaraženih jer ih se manje testiralo. Kada bi danas testirali tri puta više, bilo bi znatno više inficiranih i to ne možemo izbjeći. Ja nisam stručnjak, ali imam neki svoj zaključak i mislim da je izuzetno važno da se stvar uspori. Nećemo moći izbjeći da se kad-tad svi prokužimo virusom, ali važno je usporiti i usmjeriti zarazu, maknuti virus od starijih i riskantnijih grupa, kronično bolesnih. Važno je reći da sve to nije zanemarivo. Često čujem ljude koji znaju reći ‘ma nije to ništa’ sve dok ti se ne dogodi, a onda je strašno. Ljude treba educirati i pokazati im da virus ipak nije benigan. Ove nedavne demonstracije protiv Stožera su mi strašne, teško shvatljive i na rubu razuma, ali takvih ima svugdje.
Mislite li da je politika na prvom mjestu, a medicina i briga za zdravlje ljudi na drugom?
Mislim da to nije potpuno točno. Moram priznati da je u početku Stožer radio fantastično i da su mi bili simpatični. Žao mi je i što su Capaka nedavno vrlo loše ocijenili jer se u nekim trenucima malo nespretnije izrazio ili lakše reagirao na neke stvari, ali ti ljudi rade beskrajno mnogo, svi. Jesu politički orijentirani, ali treba se pitati zašto bi jedna politička opcija išla birati nekoga drugoga iz neke druge opcije? Oni su ipak izabrali stručnjake, dr. Alemka Markotić je stručnjak visoke kategorije, Beroš se pokazao kao izvrstan ministar. On možda je neka opcija koja nije moja životna opcija, ali dobro radi svoj posao. Pitanje je kako će obavljati posao kad covid ne bude primaran jer ovo je ipak rat, a on mora riješiti razne druge stvari, od prekovremenog rada do dežurstava, opreme… To ćemo vidjeti kasnije. Svi se oni svakodnevno pojavljuju na televiziji pa ljudima postaju dosadni i moraju pričati svoju jednu te istu priču, a to ljudi ne prihvaćaju. Politika je u svemu, u čemu nije politika? Tragično bi bilo da se nisu birali stručnjaci, nego da je najvažnije bilo tko spada u koju političku opciju. To bi bilo strašno. Mislim da su oni dobri stručnjaci i na kraju krajeva, budimo pošteni, i Hrvatska i Koprivnica se dobro drži po pitanju covida. Pogledajte samo Čakovec ili Varaždin. Što mi drugačije radimo nego oni ili obrnuto, teško je reći, ali se držimo. Volio bih još jednom naglasiti da je covid ozbiljna bolest koja nam je nepoznata i treba izdržati to vrijeme da se dođe do cjepiva i da bolest počne jenjavati, a budućnost će nam pomoći da je pobijedimo. U povijesti ljudskog roda pobijeđeno je puno bolesti, ljudi to zaboravljaju. Da je danas situacija kao što je bila u vrijeme španjolske gripe gdje su veze među ljudima bile spore, gdje ljudi nisu toliko migrirali i gdje je medicina bila na daleko nižim granama nego što je danas, mislim da bi covid odnio više života nego što je tada odnijela španjolska gripa. Napredovali smo, to je očito.
Na kraju, vjerujem da je bijeg u prirodu i posvećenost hobijima najbolja obrana od anksioznosti koju ovih mjeseci svi osjećamo. Imate li neke savjete kako pronaći mir u ova nemirna vremena?
Ne mogu tu puno reći jer mi je to daleko i strano. Imam svakodnevne svoje poslove koje sam si sam odredio i koji su većim dijelom prekrasni, bilo to farbanje kupaone, popravak starog ormara, izrada kišomjera ili obnova starog lustera ili čak čupanje suncokreta na vrtu. Nemam vremena biti anksiozan i depresivan i teško mi je to shvatiti. Volim raditi sve i u svom poslu koji mi naiđe nađem neko zadovoljstvo pa mi je teško shvatiti da ljudi ne mogu sami sebi naći nešto za raditi. Naravno, tu je Jagnjedovec kao velika igračka, ali svatko ima neki mali vrt, balkon, kupaonu za ofarbati, a ako nema, meni ga je žao. Kad mi netko kaže da mu je dosadno, taj čovjek je meni dalje nego neki Papuanac. Ne volim lijenost i to mi je ružna ljudska osobina, lijenih se najviše bojim, to mi je strašno. Dakle, ako me pitate kako se obraniti od depresije, anksioznosti i psihičkih reakcija na pandemiju, nemam pravog lijeka, ali predlažem sastavljanje nekog popisa poslova. Znaš kako je navečer lijepo kad sjedneš u fotelju nakon cijelog dana u kojem si uspio prekrižiti više od pola stvari u svom notesu i to na lijep način? Nemaš vremena biti depresivan. Jasno, nisu svi ljudi isti, ali to je moj lijek.
