Jedna naizgled neupadljiva ptica posljednjih je godina postala simbol očuvanja rijeke Drave.
Riječ je o bregunici (Riparia riparia), najmanjoj europskoj lastavici, čija je sudbina neraskidivo povezana sa slobodnim tokom Drave. Upravo zato postala je zaštitni znak projekta Drava Life i simbol zajedničkih napora lokalnih zajednica da sačuvaju prirodnu dinamiku rijeke.
– Bregunica se gnijezdi isključivo na strmim, pjeskovitim riječnim obalama koje nastaju prirodno kada rijeka ima prostora mijenjati tok, erodirati i oblikovati obale. Ovakve obale postoje samo tamo gdje rijeka i dalje teče dinamično, gdje nije potpuno regulirana, kanalizirana ili odsječena od svoje prirodne poplavne ravnice. Budući da ova ptica u potpunosti ovisi o tom specifičnom staništu, njezina prisutnost ili odsutnost izravan je pokazatelj koliko je rijeka i dalje živa – kaže Iva Naglić Dolić, stručnjakinja za komunikacije na projektu Drava Life.
Dodaje kako tamo gdje se bregunice gnijezde u velikim kolonijama rijeka još uvijek ima prostora za prirodno kretanje i stvaranje novih obala.
– Zbog toga je ova vrsta postala prirodni ambasador Drave – zaštita bregunice znači zaštitu prirodnih procesa same rijeke, a ne samo jedne vrste – ističe.
Više od potpisa na papiru
Potpisivanje Deklaracije o zaštiti bregunice, koju je podržalo deset općina i županija uz Dravu, nije tek simbolična gesta, nego temelj za dugoročnu suradnju u očuvanju riječnog ekosustava. Riječ je o zajedničkoj obvezi lokalnih zajednica da kroz usklađene aktivnosti očuvaju prirodna staništa ove osjetljive vrste i osiguraju da Drava zadrži svoju prirodnu dinamiku.
– Vidljivi rezultati ne mogu se očekivati odmah. Ova deklaracija tek je početak dugoročnog procesa koji zahtijeva suradnju brojnih dionika, konkretne mjere i, prije svega, strpljenje. Rezultat koji svi potpisnici Deklaracije žele postići jest da će se u bliskoj budućnosti osigurati više staništa za bregunice, a time i za druge vrste ptica koje se gnijezde na strmim obalama, poput vodomara i pčelarica – objašnjava Naglić Dolić.
Dodaje kako koristi od takvog pristupa neće imati samo priroda.
– Građani će imati koristi od više prirode na svom pragu, više ptica koje reguliraju populaciju kukaca poput komaraca, te prirodnijih i pristupačnijih riječnih krajolika u kojima mogu uživati u prirodi. Istodobno, mreža “Sela bregunica” trebala bi povezati općine uz Dravu i potaknuti suradnju škola, udruga i građana, pokazujući da zaštita prirode može biti i pokretač razvoja lokalne zajednice – ističe.
Đelekovec kao primjer dobre prakse
Posebnu ulogu u toj priči ima Đelekovec, prvi hrvatski nositelj titule “Selo bregunica”.
– Titula prepoznaje da je općina dom jedne od najvećih kolonija bregunica u Hrvatskoj, koja se gnijezdi na obali Libanovec, te da su se lokalne vlasti, poljoprivrednici i partneri projekta formalno obvezali osigurati očuvanje ovog staništa – objašnjava Naglić Dolić.
Posebno ističe da priznanje nije važno samo za prirodu.
– Đelekovec dobiva prepoznatljiv identitet. Malo ruralno mjesto postaje nacionalno poznato kao čuvar vrste za koju većina ljudi nikada nije čula. Time se lokalna krajobrazna značajka pretvara u nešto na što zajednica može biti ponosna, koristiti u lokalnom brendiranju i obrazovanju, te prenijeti sljedećim generacijama kao dio onoga “po čemu je naše mjesto posebno” – ističe.
Iako bregunica nije globalno ugrožena, hrvatska je populacija vrlo osjetljiva jer se najveći dio gnijezdi upravo na hrvatsko-mađarskom dijelu Drave.
– Velik dio nacionalne populacije koncentriran je na malom broju lokacija. Gubitak samo jedne ili dvije ključne kolonije mogao bi značajno utjecati na brojnost vrste u Hrvatskoj – upozorava Naglić Dolić.
Model razvijen u Đelekovcu, koji povezuje zaštitu staništa, dogovore s vlasnicima zemljišta i uključivanje lokalne zajednice, prema njezinim riječima može se primijeniti i na drugim rijekama poput Save ili Mure, uz prilagodbu lokalnim uvjetima.
Škole, umjetnici i građani kao saveznici prirode
Jednako važnu ulogu kod obnove riječnih obala imaju kultura i obrazovanje.
– Kultura i obrazovanje ključni su, moglo bi se reći jednako važni kao i same fizičke mjere zaštite staništa. Obnova riječnih obala može osigurati mjesta gniježđenja, ali ne može jamčiti dugoročnu zaštitu ako ljudi koji žive uz rijeku ne razumiju zašto su ta mjesta važna i ne odluče ih štititi – govori.
Dodaje kako upravo škole, vrtići, udruge i umjetnici znanstvene ciljeve zaštite prirode približavaju ljudima na emocionalnoj razini.
– Uključivanje škola gradi svijest kod sljedeće generacije koja će naslijediti brigu o rijeci. Umjetnici i kulturni događaji pretvaraju znanstveni cilj zaštite prirode u nešto emocionalno bliže ljudima, nešto što žele štititi. Kada lokalna zajednica sama preuzme vlasništvo nad tim ciljem, kao u slučaju Đelekovca, zahvaljujući Općini, udruzi Vendi, te lokalnom vrtiću Vrapčić i osnovnoj školi Mihovil Pavlek Miškina, očuvanje prirode više ne ovisi isključivo o vanjskom financiranju projekata ili zakonodavstvu, već postaje dio svakodnevnog lokalnog identiteta, što je upravo ono što ga čini trajnim kroz desetljeća, a ne samo kroz nekoliko godina – objašnjava
Iako mnogi misle da zaštita prirode ovisi isključivo o stručnjacima, svatko može dati svoj doprinos.
– Ne morate živjeti na riječnoj obali da biste napravili razliku. Odgovorno posjećivanje rijeke, izbjegavanje uznemiravanja kolonija tijekom gniježđenja, držanje pasa na povodcu i dijeljenje informacija o ovoj vrsti već pomažu – poručuje Naglić Dolić.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
