Međunarodni dan zaštite ozonskog omotača, koji se obilježava 16. rujna, podsjetnik je na jedan od najvećih ekoloških problema s kojima se čovječanstvo suočilo – ali i na rijedak primjer uspješne globalne suradnje.
Ovogodišnji Međunarodnii dan ozonskog omotača posvećen je održivom hlađenju i obilježavanju deset godina Kigalijske izmjene Montrealskog protokola, međunarodnog sporazuma koji ima važnu ulogu i u borbi protiv klimatskih promjena, a kojim je međunarodna zajednica pokrenula postupno smanjivanje uporabe hidrofluorougljika (HFC), snažnih stakleničkih plinova koji se prvenstveno koriste u sustavima za hlađenje i klimatizaciju.
Upravo se taj međunarodni sporazum danas smatra jednim od ključnih razloga zbog kojih se stanje počelo popravljati.
Prema najnovijem biltenu Svjetske meteorološke organizacije (WMO), objavljenom 16. rujna, antarktička ozonska rupa tijekom 2025. godine bila je jedna od najmanjih u posljednjih nekoliko desetljeća. Po dubini i površini bila je četvrta do peta najmanja od 1992. godine, odnosno od razdoblja kada su zabilježeni ozbiljni obrasci oštećenja ozonskog sloja. Riječ je ujedno o drugoj uzastopnoj godini u kojoj su i dubina i površina ozonske rupe bile znatno ispod prosjeka za razdoblje od 1990. do 2010. godine.
Kako je nastala ozonska rupa?
Ozonski omotač jedan je od najvažnijih prirodnih zaštitnih sustava Zemlje. Prema WMO-u, oko 90 posto atmosferskog ozona nalazi se u gornjim slojevima stratosfere. Kada bi se sav taj ozon spustio na površinu Zemlje i pretvorio u jedan sloj čistog ozona, bio bi debeo svega oko tri milimetra. Unatoč tome, taj tanki sloj ima golemu zaštitnu ulogu jer blokira gotovo svo opasno kratkovalno ultraljubičasto zračenje.
Problem je postao posebno vidljiv tijekom druge polovice 20. stoljeća, kada su znanstvenici utvrdili da određene industrijske kemikalije mogu dospjeti u stratosferu i ondje sudjelovati u kemijskim reakcijama koje uništavaju ozon.
Među najvažnijim takvim tvarima bili su klorofluorougljici, poznati kao CFC-i. Koristili su se u različitim industrijskim i komercijalnim primjenama, primjerice kao rashladna sredstva i u proizvodnji pjena.
Posebno snažno smanjenje koncentracije ozona počelo se događati iznad Antarktike. Tako je nastala pojava koju danas nazivamo “ozonskom rupom”. Ona nije doslovna rupa u atmosferi, već područje izrazito smanjene koncentracije ozona.
Znanstvena upozorenja dovela su do međunarodne reakcije. Godine 1987. usvojen je Montrealski protokol, kojim je pokrenuto postupno ukidanje proizvodnje i potrošnje brojnih tvari koje oštećuju ozonski sloj.
Više od 99 posto ključnih tvari postupno je izbačeno
Prema WMO-u, provedba Montrealskog protokola dovela je do postupnog ukidanja više od 99 posto proizvodnje i potrošnje reguliranih tvari koje oštećuju ozon.
Rezultati, međutim, nisu mogli biti trenutni. Mnoge od tih kemikalija dugovječne su i mogu ostati u atmosferi desetljećima. Čak i nakon prestanka njihove proizvodnje trebalo je proći mnogo vremena da njihove koncentracije počnu značajnije padati. Zbog toga je oporavak ozonskog omotača dugotrajan proces.
Prema posljednjoj sveobuhvatnoj znanstvenoj procjeni WMO-a i Programa Ujedinjenih naroda za okoliš, ako se sadašnje politike nastave provoditi, globalni ozonski omotač trebao bi se vratiti na razine iz 1980. godine oko 2040. izvan polarnih područja. Kako navode u WMO-u, za Arktik se oporavak očekuje oko 2045., a za Antarktiku oko 2066. godine.
Ozonska rupa još postoji
Važno je naglasiti da vijest o oporavku ne znači da je problem riješen. Ozonska rupa iznad Antarktike i dalje se pojavljuje tijekom tamošnjeg proljeća. Njezina se veličina iz godine u godinu mijenja, a na to ne utječu samo dugoročne koncentracije tvari koje uništavaju ozon nego i meteorološki uvjeti u stratosferi.
WMO navodi da se antarktička ozonska rupa od početka 2000-ih dugoročno poboljšava i po površini i po dubini. Istodobno, godišnje oscilacije mogu biti velike. Na njih utječu veliki meteorološki procesi i uvjeti prijenosa zraka koji određuju intenzitet proljetnog uništavanja ozona. Zato jedna velika ili mala rupa u pojedinoj godini sama po sebi nije dovoljna za zaključak o stanju cijelog ozonskog omotača. Znanstvenicima su važnija dugoročna mjerenja i trendovi.
U sjevernoj hemisferi, primjerice, ukupna količina ozona u atmosferi tijekom 2025. godine bila je ispod prosjeka na velikom području koje se protezalo od Grenlanda i Europe preko središnje Azije do sjevernog Japana i Kamčatke. I takve se promjene, prema WMO-u, događaju unutar dugoročnog trenda oporavka ozonskog omotača.
Upravo zato WMO kroz svoje programe dugoročnog promatranja prikuplja podatke o ozonu i ultraljubičastom zračenju. Ta mjerenja važna su za procjenu oporavka i za praćenje mogućih novih promjena u atmosferi.
Priča o ozonskom omotaču danas ima posebno značenje. Pokazuje da međunarodni sporazumi mogu dati mjerljiv rezultat kada se temelje na znanstvenim podacima i kada ih države provode dovoljno dugo.
WMO pritom naglašava ulogu znanosti i dugoročnog promatranja. Bez desetljeća mjerenja ne bi bilo moguće pouzdano pratiti promjene u atmosferi, procijeniti učinkovitost poduzetih mjera i utvrditi ide li oporavak u očekivanom smjeru.
Oporavak ozonskog omotača stoga nije priča o problemu koji je preko noći nestao. To je priča o problemu koji se rješava desetljećima – i primjeru koji pokazuje da dugoročne međunarodne mjere, potkrijepljene znanošću i stalnim praćenjem, mogu promijeniti stanje globalnog okoliša.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
