Nastavnik biologije i kemije Antonio Stipan podijelio je s nama svoju intimnu priču odrastanja i školovanja osobe s disleksijom i disgrafijom, poremećajima o kojima se nekada malo znalo, a danas stručnjaci govore da je broj djece s poremećajem čitanja i pisanja iz godine u godinu sve veći.
– Osobno se sjećam da mi je četvrti razred osnovne škole bio izuzetno težak. Imao sam velikih poteškoća s čitanjem, s pisanjem nešto manjih, ali sam pisao neuredno i s obje ruke, ovisno o strani otvorene bilježnice. Dakle na lijevoj strani bilježnice pisao bih lijevom rukom, a na desnoj desnom, što znači da sam i ambidekster, odnosno da nemam dominantnu ruku. Usput bih pri pisanju izostavljao slova, okretao slogove u riječi i slično – prisjetio se suočavanja s vlastitim poremećajem Antonio Stipan.
Kad se preselio u novu školu, s njim je počela raditi školska logopedica, išao je na vježbe čitanja, pisanja, bolničkom psihologu, ali ništa od toga nije pomoglo da svlada poteškoće pri učenju.
Odbojnost prema školi
– Cijelo sam vrijeme imao dojam da me nastavnica ne razumije, da me zakida, da nije fer prema meni, jer se u to vrijeme o disleksiji malo znalo. Svi su tvrdili da sam lijen, da ne radim dovoljno, a za neurednost su krivili moje pisanje objema rukama, te su me prisilili da pišem i crtam samo desnom rukom. Sve skupa stvorilo je u meni odbojnost prema školi i učenju, pa sam učio samo ono što me zanimalo, a ostalo ne, jer ma koliko se trudio, očekivanih rezultata nije bilo – kaže on.
U svemu tome jedina mu je olakšavajuća okolnost bila ta što je imao razumijevanje roditelja, a s obzirom na to da mu je majka medicinska sestra, pribavila je literaturu o tom poremećaju i shvatila kako disleksičari funkcioniraju.
– Iako sam imao roditeljsku podršku i pomoć ako bi mi trebalo nešto pročitati ili objasniti, nikada umjesto mene nisu napisali zadaću nego su rekli da, bez obzira na sve, moram raditi i ono što mi je mrsko – i bili su u pravu. Što se tiče ocjena, nisu mi previše zamjerali ako su bile loše, a moram priznati bilo je jedinica, pogotovo iz hrvatskog, matematike…, zapravo najviše iz predmeta gdje je trebalo puno čitati i pisati, odnosno gdje se tražilo razumijevanje pročitanog – ispričao je.
Disleksičari na drukčiji način vide napisano
Objasnio je kako disleksičari prije svega sporije čitaju, na drukčiji način vide napisano, a kad čitaju najčešće ne znaju da su nešto krivo pročitali.
– Naravno, kad krivo pročitamo krivo i shvatimo, pa ne možemo razumjeti što smo pročitali ili ne znamo što se od nas traži. I dan danas imam tremu kad moram naglas čitati. Kad školom ide oglasna knjiga iz koje učenicima čitamo važne obavijesti, oznojim se kao da sam trčao kilometar puni šprint – govori posve otvoreno Stipan i nakratko se vraća u osnovnoškolske dane koji mu nisu ostali u lijepom sjećanju.
– Zbog problema u učenju nisam htio upisati srednju školu, a odbojnost prema školi i svemu što je vezano uz nju samo je rasla. U sedmom i osmom razredu često nisam pohađao nastavu, čak dva do tri puta tjedno zbog migrena koje su se iznenada pojavile i nakon kojih nisam funkcionirao. Kad se tome pridodaju stalne poteškoće u učenju, imao sam dojam da sam potpuno nesposoban za daljnje školovanje. Roditelji su me molili da ne odustajem, nagovarali da upišem neku lakšu srednju školu, ali za to nisam htio ni čuti. I onda, nekoliko dana prije kraja upisa, jedan mi je prijatelj rekao kako će on upisati poljoprivrednu školu u Križevcima, pa sam se predomislio i odlučio također upisati tu školu, i to za veterinarskog tehničara.
Škola počinje, a s njom, opet isti problemi. Budući da se nisam najbolje snašao u prvim mjesecima srednjoškolskog školovanja, ulovili su me trema, strah i gotovo da sam se ispisao. Budući da sam stanovao u školskom domu upoznao sam odgajatelja koji je imao sličnih problema kao ja. Mnogo smo razgovarali i sjećam se kako mi je otvoreno rekao da s tim poremećajem moram živjeti do kraja života i ako sada odustanem da ću svaki put kad naiđem na problem ili prepreku od svega u životu odustajati, ali poremećaj neće nestati. Imao sam sreće što sam stanovao u školskom domu gdje smo imali tri sata obveznog učenja, pa sam posmislio kad sam već tu i moram učiti, napisati zadaću i slično, onda ću se još malo potruditi, pa dokle ide – ide.
”Vi knjigu od 100 stranica pročitate za dan, dva, a meni za to treba najmanje sedam dana. Zato ne posuđujem knjige u knjižnici, jer bih se naplaćao zakasnine, a drugi koji bi čitali istu knjigu dobrano bi se načekali”, šali se
Dao mi je literaturu koja me je zanimala vezano uz životinje, veterinu, kinologiju, lovstvo i slično. Savjetovao mi je, pritom, dok čitam da stvaram u glavi film – svojevrsnu mentalnu mapu, koja će mi pomoći da se prisjetim pročitanog. I danas, zapravo, na taj način radim. Kad čitam, stvaram u glavi film i pamtim brojne detalje. Na kraju imam osjećaj da sam s razumijevanjem pročitao knjigu, ali ja, zapravo, ne mogu ispričati sadržaj nego samo opisati i prepričati slike koje sam si stvarao tijekom čitanja. Osim toga, dok čitam, moram čitati tako da sam sebe čujem ili naglas – govori Stipan.
Kaže da mu se još uvijek javlja problem pri čitanju nekakve duže riječi koju mora prvo odslovkati, a slično je i s dužim rečenicama o kojima mora od prve do zadnje pročitane riječi dobro razmisliti, kako bi bio siguran da to što je pročitao doista i piše.
– Događa se da jednostavno zamijenim slova, slogove i potpuno krivo pročitam, a onda to promijeni smisao i značenje cijele rečenice – objašnjava te se vraća na trenutak kad je donio najhrabriju i najvažniju životnu odluku.
Unatoč svim poteškoćama i uz latentnu odbojnost prema školi, u trećem srednje Stipan shvaća da nije mnogo lošiji od ostalih kolega, pa mu se pomalo vraća samopouzdanje i odlučuje ustrajati, privesti kraju četvrti razred i nakon toga upisati fakultet.
– Kad sam rekao roditeljima, u prvi mah nisu mi vjerovali, međutim uskoro su se uvjerili da sam posve ozbiljan u toj namjeri. Upisao sam biologiju i kemiju na fakultetu u Osijeku i odlučio da neću ni profesorima ni kolegama reći da imam disleksiju i disgrafiju – priča Stipan.
Razvijanje vlastitih tehnika učenja
S razvijenim vlastitim tehnikama učenja, uz kako kaže, mnogo padova i uspona, posuđenih bilješki, jer svoje nije mogao pročitati, ali i organizacije vremena koje se disciplinirano pridržavao, privodi studiranje kraju i napokon piše diplomski rad.
– Na polovici pisanja diplomskog, nešto se u meni ponovno prelomilo i gotovo da sam odustao, a onda uz potporu roditelja, nagovaranje djevojke i svojeg profesora koji me bez mojeg znanja prijavio na ispit, shvatio sam da više nema uzmaka i da započeto moram dovršiti – prisjetio se Stipan tih dana, zahvalan svima koji su mu pomogli da prevlada i posljednju prepreku u školovanju.
Danas kao prosvjetni radnik vidi brojne mane školskog sustava i tvrdi da on jedino odgovara prosječnim učenicima.
– Ni darovitima, kojima je dosadno, ni djeci s poteškoćama, nemamo dovoljno vremena posvetiti im se, jer se moramo držati propisanog plana i programa koji nam ne ostavlja vremena za dodatan rad s takvom djecom – objašnjava Stipan te dodaje kako na svakoj radionici s roditeljima i djecom o disleksiji govoreći iz svoje pozicije, uvijek naglašava da moraju prihvatiti da se s disleksijom i disgrafijom živi cijeli život: nije izlječiva, ne može se prevladati i uvijek će postojati.
– Djetetu ne možete pomoći, ali mu možete olakšati. Dijete pak mora naučiti samo sebi pomoći, mora naučiti kako se kontrolirati, kako motivirati. Zapravo, jedinstvenog recepta nema, svatko u sebi mora pronaći način koji je njemu najprimjeriniji da bi svladao poteškoće – zaključuje Stipan.
Da posuđujem knjige iz Knjižnice naplaćao bih se zakasnine
Stipan kaže da danas mnogo čita, ali ne posuđuje knjige nego ih kupuje.
– Vi knjigu od 100 stranica pročitate za dan, dva, a meni za to treba najmanje sedam dana. Zato ne posuđujem knjige u knjižnici, jer bih se naplaćao zakasnine, a drugi koji bi čitali istu knjigu dobrano bi se načekali – našalio se.
Išao sam na popravni iz matematike na koji nisam morao ići
Koliko su osobe s poremećajem disleksije i disgrafije često niskog samopouzdanja, dobro oslikava jedan događaj iz Stipanovih srednjoškolskih dana koji nam je ispričao.
– Na kraju školske godine, profesor matematike izdvojio je nekolicinu učenika koji su bili mogući kandidati za popravni ispit, a među njima sam bio i ja. Rekao mi je samo: Stipan, ovo nije ni za dva! Naravno, primio sam to na znanje i pomirio se s tim. Roditeljima sam rekao da idem na popravni, pa su mi organizirali instrukcije u Koprivnici. Dva sam tjedna svakodnevno putovao iz doma u Križevcima autobusom u Koprivnicu, išao na instrukcije i ponovno se navečer vraćao u Križevce jer sam ujutro morao na praksu. Došao je i dan ispita. Napisao sam ga, još sam pomogao i svom kolegi, i u jednom je trenutku u prostoriju ušao profesor matematike i začudio se što me tu zatekao. Upitao me je što tu radim, a ja sam mu odgovorio da sam došao na popravni, a profesor će na to: Zaboga, Stipan, pa ti imaš zaključeno dva iz matematike, nisi morao dolaziti – kazao je.
