U svijetu se svake godine 4. veljače obilježava Svjetski dan borbe protiv raka, a upravo je dijagnoza karcinoma bez sumnje jedna od onih od kojih se najviše strahuje. Godišnje se u našoj županiji otkrije oko 600 novih slučajeva raka, a 2017. godine od te je bolesti umrlo 369 ljudi. Rak bronha i pluća, rak prostate kod muškaraca i rak dojke kod žena najčešći su, a odmah iza njih slijedi rak debelog crijeva. Kako bi se bolest uhvatila u što ranoj fazi, osmišljeni su Nacionalni programi ranog otkrivanja raka, preventivni programi kojima je cilj otkriti karcinom što ranije i smanjiti izglede za najgori ishod.
O nacionalnim programima ranog otkrivanja raka, prevenciji i samoj bolesti razgovarali smo s dr. Davorkom Gazdek, rukovoditeljicom Službe za javno zdravstvo i socijalnu medicinu i županijskom koordinatoricom nacionalnih programa ranog otkrivanja raka.
Kakvi sve programi postoje? Koji je njihov cilj?
Nacionalni programi provode se za vodeće vrste raka i po pojavnosti i po smrtnosti, a uzima se u obzir i pouzdanost testiranja. Tako postoje tri nacionalna programa ranog otkrivanja raka, ali se dva redovito provode, to je program za rak dojke, u našoj županiji od 2006., i rak debelog crijeva, od 2008. godine. Program za rak grlića maternice trenutno je na čekanju.
Poanta programa je da se otkrije u što ranijoj fazi, premalignoj fazi bolesti, jer ako se otkrije na vrijeme, usuđujem se reći da je rak liječiv, ali i izlječiv. Kada kažemo rak, to je teška dijagnoza, ljudi se od svih dijagnoza s njom najteže nose. Međutim, ako podučimo ljude da, ako se rak otkrije u ranoj fazi kada se još nije proširio, može biti izlječiv, to je svrha i ciljevi ovih nacionalnih programa.
Koje su pretrage takozvani zlatni standard, kad govorimo o raku dojke i raku debelog crijeva?
Rak dojke otkriva se rendgenskim snimanjem, koje se smatra zlatnim standardom. Što se tiče raka debelog crijeva, najprije se provodi testiranje, koje je jednostavno i jeftino, no zlatni standard je kolonoskopija, koja je apsolutno najbolji način otkrivanja promjena u debelom crijevu. Kada se otkrije krvarenje u stolici, mi uspijemo motivirati oko 60 posto osoba da dođu na kolonoskopiju, ostali su u strahu od pretrage, radije žive u strahu i misle „Ah, neće se meni otkriti ništa“. Ne mogu reći da nije ništa. Od tih 60 posto kolonoskopija, u 90 posto se nešto pronašlo. Najčešće se otkriva polip u crijevu. Oni su izraslina na stijenci crijeva, a kada stolica prolazi kroz crijevo, stvara određene mikrotraume na tkivu. Tako se na polipu s vremenom stvara maligna promjena. Kada ga odstranimo kolonoskopijom, ponovno smo dobili glatko crijevo i smanjili smo rizik praktički na nulu.
No, kolonoskopija je invazivna i neugodna pretraga i mnogi zaziru od nje.
Unatoč tome, mnogo je važnije povremeno ju napraviti kako bismo imali svoj mir nego je se bojati i riskirati najgore. Kolonoskopiju treba shvaćati kao što shvaćamo tehnički pregled za automobil. U Americi počinju već od 40. godine i rade je svakih 10 godina. To je vrijedno toga da ste mirni i da nakon toga sve funkcionira kako treba.
Kakav je odaziv na početno testiranje?
Ono se provodi tako da se određenoj populaciji, muškarcima i ženama starosti od 50 do 74 godine, na kućne adrese pošalju testovi na skriveno krvarenje u stolici, koje sami provedu i pošalju u Zavod za javno zdravstvo, koji ih potom analizira. Unatoč tome što je test zaista jednostavan i obavlja se u udobnosti vlastitog doma, odaziv je razočaravajuće malen. Odaziv na program za rak debelog crijeva je vrlo malen, 17 do 21 posto, i to na odrađivanje početnog testiranja, ne kolonoskopije. a poziva se više od 30.000 muškaraca i žena. Tako je otprilike i u cijeloj Hrvatskoj.
Odaziv na Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke je oko 50 posto. S tim smo nešto iznad hrvatskog prosjeka koji je oko 40 posto, samo su četiri županije iznad nas, tako da smo u tome poprilično dobri.
Takvu razliku u odazivu pripisujem navikama i različitom načinu razmišljanja između žena i muškaraca. Jednostavno, čini se da žene, općenito govoreći, više brinu o svom zdravlju. Žene su malo osvještenije i discipliniranije, malo više brinu o svom zdravlju i idu na preglede. Primjerice, kako preveniramo debljinu? Edukacijom žena. Kuhaju uglavnom one i kada ih podučimo o namirnicama i hrani, onda one utječu na svoje partnere. Tako i za preglede ranog otkrivanja raka, često nagovore i potaknu muževe da se testiraju.
Rak se ne može spriječiti sa stopostotnom sigurnošću, no postoje li preventivne mjere koje se mogu poduzeti, kako kod raka debelog crijeva, tako i kod ostalih tipova?
Postoje neke općenite preporuke koje vrijede za sve tipove karcinoma, s nekim manjim prilagodbama. Na rak debelog crijeva utječe i pušenje, kao što utječe i na rak dojke. Zatim prehrana, što manje dimljenog mesa. Nitko neće umrijeti od jedne suhe kobasice za Uskrs ili odojka za Novu godinu, ali ako se ne pridržavate i često jedete suhomesnate proizvode često, onda je rizik. Važna je i količina. Tu je i spor tijek probave, hrana se dugo zadržava u debelom crijevu, a što se duže zadržava, dulje i utječe. Treba osigurati da je brže protočna, a spora je zbog toga što uglavnom kroz dan sjedimo. Čim se krećemo, ubrzavamo rad crijeva. Mnogo manje se jede voća i povrća, što je balastna hrana koja je voluminozna i potiče probavu. Tu je i stres, zbog njega smo cijeli u grču, pa tako i naša crijeva.
No, što ako karcinom ipak dođe, kako ga prepoznati, što učiniti?
Važna je uloga udruga koje djeluju na području županije koje mogu pružiti informacije i podršku onima koji su dobili dijagnozu, no još uvijek ne postoji organizirana podrška za članove obitelji koji se s time moraju također suočiti. Prepoznavanje raka vrlo je teško, simptomi nejasni, a znakovi teško uočljivi. S time sam imala i osobnog iskustva kada je moja majka oboljela baš od raka debelog crijeva. Znakovi su nespecifični, nemate se za što uhvatiti. Zato je važno krvarenje koje se može otkriti testovima, to je jedan od rijetkih znakova koji može nešto pokazati.
Primjerice, moja majka je imala rak debelog crijeva, ništa nismo primijetili. Ponekad se požalila da nema stolicu nekoliko dana, da je naduta, ali tko danas nije? Jednom je otišla na hitnu, otkrio se zapetljaj crijeva i tumor i za godinu dana više je nije bilo. Nakon toga vrtiš film unazad i uočavaš da je imala neke simptome, ali to je moguće samo na taj način, retrogradno. Nema nikakvih specifičnih znakova, ništa se ne vidi, ništa se ne napipa. Zato su programi ranog otkrivanja raka još i važniji.
Rak dojke, još jedan od onih za koje se provodi program ranog otkrivanja, može se otkriti i pregledavanjem. Je li to isključivo ženska bolest?
Mnogi misle da je to samo briga koju imaju žene, no rak dojke nije isključivo ženska bolest. Svaka žena treba pregledavati dojke, ali i muškarci. Upravo zbog toga što su deblji, sve češće imaju dojke, masne stanice sa žljezdanim tkivom. U svakom ciklusu programa imamo bar po jedan karcinom dojke kod muškaraca, to je sve češće i češće. Važno je osvijestiti se, pregledavati se, ne zabijati glavu kao noj u pijesak.
Je li rak bolest modernog društva?
Sve preventivne mjere koje možemo poduzeti, zdrav način života, dobra genetika i korisne navike ne moraju značiti da smo sigurni od pojave karcinoma. Ipak, istraživanje bolesti i traženje lijeka ima svoju svrhu, čak i ako do njegovog pronalaska možda i neće još dugo doći. Svakog dana otkrivamo sve više o raku. Tih je bolesti sigurno bilo i u doba Hipokrata, imamo opisane slučajeve. No, tada su ljudi više umirali zbog raznih zaraznih bolesti i nisu imali toliko dug životni vijek. Nisu se karcinomi odjednom pojavili, nego danas dulje živimo i ne umiremo više od onih bolesti koje su vladale u prošlosti.
Karcinom nikada nećemo smanjiti na nulu. Dobra usporedba je kada govorimo o spontanim pobačajima i perinatalnoj smrtnosti, to se nikada neće iskorijeniti, uvijek će postojati kromosomske aberacije. Da poboljšamo zdravstvo na ne znam koliko, to nikada neće nestati, možemo imati silne inkubatore, možemo u njih staviti dojenčad od 500 grama u njih, no što s onima ispod toga? No moramo tražiti lijek za rak jer time svakim danom sve više otkrivamo o bolesti. Mislim da smo se približili, ali nismo još na tragu lijeka. Ono u što vjerujem je da, ako se rak nađe u ranoj fazi i odstrani, čovjek može živjeti dug život.
