Ususret Danu antifašističke borbe kojeg građani Hrvatske obilježavaju 22. lipnja u spomen na osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda, razgovarali smo s Radom Prosenjakom, predsjednikom Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Koprivnice.
Kako je u današnjoj Hrvatskoj biti Rade i antifašist?
Nisam imao negativnih iskustava zbog svog imena niti zbog toga što se otvoreno zalažem za antifašizam. Isto tako svjestan sam da pojedini krugovi zaziru od antifašizma koji u svojoj osnovi nosi plemenite nakane. No ponavljam, osobno nisam trpio nikakve uvrede.
Ima li današnja Hrvatska problema s antifašizmom?
Nažalost ima sve više, a ponajviše zbog povijesnog revizionizma kojem je bila sklona gotovo svaka dosadašnja vlada. Sve su imale potrebu interpretirati povijest umjesto da su taj posao prepustili isključivo stručnjacima. Jedino su oni meritorni kazati što jest dobro, a što nije, jedino oni mogu reći tko je i gdje činio zločine. Svakoj žrtvi se moramo pokloniti, a ne s njom licitirati i koristiti je za postizanje dnevnopolitičkih ciljeva.
Kakav je položaj desnice u hrvatskom društvu?
Sve je glasnija zbog čega nas Europa i zemlje poput Austrije moraju učiti što nam je činiti i kako je poželjno ponašati se u civiliziranom svijetu. Unatoč današnjem sve prisutnijem govoru mržnje, želim vjerovati da će uskoro takve pojave biti tretirane kao društvena anomalija.
Divim se vašem optimizmu tim više što smo unazad nekoliko tjedana svjedočili pojavama koje su motivirane primitivnim nacionalizmom i, osuđujem se reći, rasizmom. Primjera radi, ovaj tjedan od posljedica premlaćivanja preminuo je Radoje Petković, član SDSS-a i potpredsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Kastva, na Braču je povod napada na sezonske radnike bio taj što je dio njih srpske nacionalnosti. Dodajmo ovome da se nedavno u susjednom Međimurju prosvjedovalo protiv romske populacije. Oprostite mi, ali ja ne vidim prostora za optimizam.
Strašno je to što ste nabrojali, ali ja i unatoč tome vjerujem da naša domovina može biti mjesto suživota svih njenih građana. Djeca i mladi ljudi ne smiju biti opterećeni ideološkim podjelama, oni moraju graditi budućnost u kojoj neće biti ugnjetavani slabiji i drukčiji. Stoga mi je žao kad vidim mlade ljude da se ugledaju na starije sugrađane koji se ni u svakodnevnom životu ne mogu odmaknuti od ideoloških podjela. Ako sami ne poradimo na marginaliziranju desničarenja i kažnjavanju govora mržnje, onda će nas Europa uljuditi. Dužan sam kazati da naši zakoni nisu loši, ali ih se ne provodi. Kad bi se samo ugledali na Austriju, već bi nam bilo lakše živjeti jedni s drugima.
Je li politika, time što šuti i ne reagira na profašističke istupe, suučesnik u gradnji netolerantnog društva? Nisam primijetio da su premijer ili predsjednica samoinicijativno izašli pred kamere i, nakon ova tri spomenuta slučaja, jasno osudili neprihvatljivo ponašanje potaknuto nacionalizmom i rasizmom.
Definitivno dobar dio odgovornosti za ovakvo stanje leži na leđima politike. Političari moraju prvi reagirati i javno osuditi nasilje i govor mržnje. Umjesto brze reakcije kako iziskuje civilizirano društvo, oni stalno nešto kalkuliraju. Moram konstatirati da je naša politika prigodničarska, kad se prezentiramo Europi onda smo europejci, a kad smo okrenuti sami sebi onda smo si domaći. Razumijete što govorim.
Čini se da i sami HDZ-ovci prigodničarski zaboravljaju da je Franjo Tuđman bio partizan, general JNA i predsjednik Hrvatske koji je govorio da bez antifašističke borbe ne bi postojalo Hrvatske.
Nedavno sam pročitao da je jedini partizan kojem se danas dižu spomenici u Hrvatskoj upravo Franjo Tuđman. Činjenica jest da je bio partizanski general i da je prilikom stvaranja neovisne Hrvatske govorio da se nova država stvara na temeljima antifašizma koji se spominje i u Ustavu Republike Hrvatske. Govoreći o našem prvom predsjedniku, volio bih kad bi se nekih njegovih nastojanja sjetili upravo oni političari koji se često pozivaju na njega, a zaboravljaju da je bio antifašist. Toliko o dosljednosti političara.
Kako komentirate činjenicu da danas i dio svećenstva otvoreno zagovara ustaštvo?
Doista među njima ima takvih, ali vjerujem da politika crkve nije istovjetna tim pojedinačnim istupima u kojima se posredno ili neposredno veličaju ustaštvo. Posljednji istupi nadbiskupa Josipa Bozanića idu u smjeru pomirenja i te oprezne korake valja prihvatiti kao ozbiljnu težnju za ostvarenjem suživota svih građana Hrvatske.
Govorili ste o civiliziranoj Europi, a meni se čini da se i na njenom nemalom prostoru počelo crniti. Nasuprot uljuđenoj Austriji, u susjednoj i žicom ograđenoj Mađarskoj nacionalizam buja poput otrovne gljive nakon kiše. Sličnu situaciju nalazimo u Italiji, Francuska iz izbora u izbore sve više glasova daje profašističkoj Marine Le Pen. Kako takve pojave?
Moram se složiti s vama da je dio Europe zastranio. Situacija ponegdje podsjeća na 30-e godine prošlog stoljeća kad su usred gospodarskih kriza bujali fašizam i nacizam. Nadam se da će svijet na vrijeme prepoznati prijetnje i zaustaviti ludilo koje bi moglo eskalirati ozbiljnim nasiljem. Mi antifašisti upravo zato i postojimo, da upozoravamo na moguće ponavljanje strahota kakvima je Europa svjedočila u prvoj polovici 20. stoljeća.
Za one kojima nije poznato, vi ste branitelj i predsjednik udruge branitelja.
Da, bio sam branitelj, a predsjednik sam Braniteljske udruge općine Koprivnički Ivanec.
Na kojem ratištu ste bili?
Kao zapovjednik voda, prošao sam novljansko ratište
Braniteljske udruge javnost percipira kao mjesta veličanja desne, ako ne i ekstremno desne ideologije. Nije li stoga nespojivo istovremeno voditi braniteljsku udrugu i udrugu antifašista?
Te dvije funkcije trebale bi biti itekako spojive, jer ono što se događalo 40-ih godina prošlog stoljeća usporedivo je sa stanjem u Hrvatskoj za Domovinskog rata. U oba slučaja radilo se o okupatorskoj agresiji na ovaj prostor. Antifašisti su za II. svjetskog rata branili Hrvatsku od okupatora i njegovih suradnika, a branili su je i od nadirućeg fašizma, ideologije koja je bila krajnje isključujuća i rezervirana samo za odabrane. Sličnoj pojavi svjedočili smo i 90-ih godina kad smo se branili od velikosrpske agresije. Smatrao sam da je dužnost svakog građanina Republike Hrvatske dati svoj obol u stvaranju domovine. Tada sam vjerovao da ćemo u neovisnoj Hrvatskoj živjeti mnogo bolje, nego što se danas živi. Dakle, branitelje i antifašiste povezuje ideja obrane Hrvatske od agresora. Prepreka tom prirodnom povezivanju jest kukavička dnevna politika koja podilazi niskim strastima manjeg, ali glasnijeg dijela građana.
Što je sa zločinima koji su počinjeni u vrijeme dva spomenuta rata na strani pobjednika?
Nažalost, istina jest da je dio partizana počinio zločine jednako kao što je istina da je sličnih pojava bilo i u Domovinskom ratu. Ne treba bježati od tih činjenica, nego ih valja istražiti bez uplitanja politike. Niti jedan rat nije poštena priča. No uz sve te strahote koje donosi, valja imati na umu cilj koji se želi njime postići. U posljednja dva rata na ovim područjima cilj je bila država u kojoj bismo bili svoj na svome.
Što je s uređenjem Spomen područjem Danica?
Ne smijemo zaboraviti da je to bio prvi logor u NDH odakle su naše sugrađane odvozili u Auschwitz, Jasenovac i na druga stratišta. Stoga se zalažemo za njegovo što skorije uređenje. Dio zidova propada, a dio logora danas je parkirališni prostor za kamione. Projekt za obnovu postoji, a financiranje ne bi trebalo predstavljati problem, jer Europska unija izdašno podupire takve projekte. Danica je dio naše kolektivne povijesti koja ne smije pasti u zaborav. Zaborav nas tjera da ponavljamo povijest, a to u ovakvim slučajevima ne želimo.
Kako gledate na spomenik palim borcima koji je iz središta Koprivnice premješten na Danicu?
Nekako smatram da njemu nije mjesto na Spomen području Danica. Rado bih da ga se izmjesti na neki primjereniji prostor. Ako me pitate na koje mjesto, odgovor je ne znam, ali čovjeku s puškom u ruci nije ovdje mjesto.
Koliko vaša udruga broji članova?
Trenutno ih je 84.
Kad se spominju udruge antifašista, smatra se da su njihovi članovi preostali živući partizani. Je li tome tako?
U našoj je udruzi tek šest živuća partizana. To su ljudi koji nisu imali previše posla s politikom, njih je u rat natjerala želja za slobodnim svijetom. Da biste danas bili antifašist, potrebno je težiti svijetu u kojem se ne tolerira isključivost temeljena na nacionalnoj, rasnoj i drugoj pripadnosti.
