Piše: Željko Krušelj
Na televizijskim se postajama u mjesečnom ritmu pojavljuju dva ispitivanja javnog mnijenja vezana uz hrvatska politička zbivanja, s naglaskom na rejting stranaka i percepciju pojedinih političara i državnih dužnosnika. Jedno, nešto sklonije lijevo-liberalnim opcijama, prezentira agencija Promocija plus, a drugo, koje preferira desno-konzervativne pozicije, agencija Ipsos.
Anketnim je istraživanjima gotovo identično to što ispitanici tvrde da zemlja ide u krivom smjeru, da Vlada i parlament ne rade dobro svoj posao i da se gomilaju gospodarski i socijalni problemi. Logično bi bilo zaključiti, barem je to tako u ozbiljnim državama, da će građani preko političkih rejtinga stranaka i pojedinaca takve rezultate adekvatno kazniti.
U Hrvatskoj to, međutim, nije slučaj. Vladajuća stranka, koja je načinom rada i razgranatom klijentelističkom mrežom u doslovnom smislu zarobila sve državne i javne institucija te razvojne potencijale, u pravilu dobiva sve veću potporu. Iako bi se stanje u Hrvatskoj moglo usporediti s prastarom ironičnom pjesmicom ‘kiša pada, država propada’, postotna razlika između vladajućih i glavnih oporbenih stranaka uporno se povećava. Dojam je da se HDZ-u sve makinalno oprašta, neovisno o nebrojenim korupcionaškim skandalima, zaprepašćujućoj nesposobnosti u raznim ministarskim resorima i lošem vođenju javnog sektora.
Postavlja se, po tko zna koji put, isto pitanje: jesu li hrvatski građani kolektivni mazohisti, imaju li isprane mozgove, jesu li Plenkovićevi piarovci nevjerojatno uspješni, ili su razni slojevi i regionalni klanovi hrvatskog društva uvučeni u HDZ-ovu klijentelističku mrežu i strahuju od svake promjene koja bi ih ugrozila stečene koristi ili privilegije? Čini se da je blizu istine ponešto od svega toga, uključujući i iracionalni strah od bilo kakvih društvenih promjena. Ne treba, naime, zaboraviti da u strukturi hrvatskog biračkog tijela prevladava konzervativna struktura, koja je i prema svojim ideološkim i svjetonazorskim opredjeljenjima nesklona traženju novih rješenja, makar je i ona nemalim dijelom nezadovoljna postojećim stanjem.
Dodatni je razlog takvog opredjeljenja ispitanika, koji je mnogima i ispred svega navedenog, kronično neuvjerljiva oporbena scena. Puno smo puta naglašavali da se ponekad čini kako sva oporba svojom nepromišljenošću, inerkcijom, razjedinjenošću i pojedinim radikalnim stavovima zapravo radi u Plenkovićevu korist. Umjesto da poentira u nizu pitanje i Vladinih mjera, ona tone sve dublje i dublju. Možda je to pretjerano, ali posljednje ispitivanje koje je provela agencija Ipsos govori da razlika u rejtingu između vladajućeg HDZ-a i prve oporbene stranke, što je prema očekivanjima SDP, gotovo 19 postotnih poena. Točnije, 30:11,6, dakle zamalo tri HDZ-ova glasa prema jednom SDP-ovom. To je za najveću oporbenu stranku razina elementarne nepogode, koju puno ne umanjuje ni činjenica da je bilo logično da građani u siječnju honoriraju sinkronizirani novogodišnji ulazak Hrvatske u šengensku zonu te uvođenje eura.
Često samo napominjali da SDP-ov lider Peđa Grbin nije miljenik najšire javnosti. Teško je preciznije odgovoriti zašto je tome tako, jer njegov trud da bude vidljiviji i pozitivniji za običnog građanina nije upitan. No, brojke su iz mjeseca u mjesec u obje spomenute agencije neumoljive. Osobni rejting mu je ispod razine vlastite stranke, što je i samo po sebi porazno. Zato je svaki dan s njim na čelu, budimo realni, izgubljeni dan.
Jako je malo lidera koji bi zbog takvih spoznaja samo napustili političku arenu pa se i za Grbina može očekivati da će dati neopozivu ostavku tek nakon još jednih loših rezultata, ovog puta na idućim parlamentarnim izborima. A to će u praksi značiti da će SDP izgubiti barem pet narednih godina (oko godinu i pol do izbora i još četiri nakon toga), što po nepovoljnom rejtingu može dovesti i do potpune marginalizacije stranke.
Grbinova pozicija i ne bi bila toliko problematična da nema još jedan iznimno težak uteg na nogama. Riječ je o hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću, bivšem SDP-ovom lideru, koji je u međuvremenu po mnogim stavovima postao tipični desničar. Štoviše, njegovi stavovi o ratu u Ukrajini i NATO paktu, ali i SAD-u i Europskoj uniji, užasavaju značajni dio javnosti. Ponajprije se to odnosi na lijevo-liberalno usmjereno biračko tijelo, koje ga je dovelo na Pantovčak. Zato Milanoviću, koji je i prilikom nedavnog posjeta Mađarskoj izgovorio nevjerojatno količinu ocjena koje su iznimno loše odjeknule u Washingtonu i Bruxellesu, ali i naišle na neskrivene simpatije agresorske Moskve, prijeti bojkot vlastitih birača.
Zacijelo to i ne bi bio toliki problem da javnost umjesto Milanovića, koji dobiva masovnu podršku desničara nesklonih HDZ-u, zapravo ne kažnjava stranku iz koje je potekao i čiju je Vladu ne baš uspješno vodio. Grbin se, naime, preznojava kad pred mikrofonima na novinarska inzistiranja mora komentirati stavove Predsjedničkih dvora. Vidi se da bi Milanovića najradije poslao tamo gdje to nije pristojno navesti, ali zbog političkih odnosa mora pokajnički tvrditi kako njegov prethodnik ipak nije zagovornik Putinove zločinačke politike i kako Hrvatska u susjednoj BiH nije na Dodikovoj separatističkoj liniji te kako hrvatska vanjska politika ne odudara od principa Europske unije.
Takvi mu korektivni istupi idu sve manje od ruke, ali se zbog unutarstranačkih odnosa ustručava biti odrješitiji. Drugim riječima, što god Grbin napravio, na neki će način loše odjeknuti na nacionalnoj političkoj sceni. Jedni ga drže Milanovićevim taocem, čak i njegovom lutkom na koncu, a ortodoksni su esdepeovci nezadovoljni što mu vanjskopolitički stavovi odviše sliče onima koje izriče njima omrznuti HDZ-ov lider Plenković. Rezultat je te opće zbunjenosti daljnji pad SDP-a.
U Hrvatskoj, sve u svemu, previše toga ide u krivom smjeru, dijelom i pogubnom, ali svi kao da se zapravo trude pomoći lošoj vlasti.
