Iako tri najveće oporbene stranke mogu u koaliciji na izborima pobijediti HDZ, to zbog ideoloških ograničenja nije realna opcija

U ovotjednom dnevniku javne televizije bio je i neki prilog o očuvanju zdravlja, koji je bio realiziran u Saboru. Zastupnici su provjeravali svoj tlak, otkucaje srca i razinu šećera. U pokušaju da budu duhoviti, autore priloga je zanimalo što u sabornici najviše utječe na pogoršanje njihovog zdravstvenog stanja. Kad su zapitkivali oporbene zastupnike, odgovori uglavnom nisu bili vezani za sukobljavanje s vladajućima, već za njihove kolege iz drugih oporbenih klubova.


Iako je u koncipiranju priloga opet bilo uočljivo suptilno podilaženje Hrvatske televizije HDZ-u, što je i duži niz godina najveća bolest javnog servisa, i tu se ispostavilo da niz aktualnih političkih problema proizlazi iz loših međusobnih odnosa u oporbenim redovima. Nekima nije glavni problem Plenkovićeva stranka, unatoč njenom ogromnom korupcionaškom potencijalu, nego ih više brine što bi se dogodilo kad bi se oni sa suprotne strane ideološkog spektra domogli pozicija u Banskim dvorima.

Važna je to spoznaja uoči parlamentarnih izbora koji će se, kako se realno pretpostavlja, dogoditi idućeg proljeća. Ispitivanje stranačkih rejtinga u podužem razdoblju pokazuje da je HDZ na vodećem mjestu gotovo nedodirljiv. Uporno se vrti oko 25-27 posto, što čini četvrtinu biračkog tijela. U tom kontekstu između dvije agencije koje to u medijima objavljuju na mjesečnoj bazi nema većih razlika. Slični su i postoci vezani uz oporbene stranke. Iz toga jasno proizlazi da rezultati nadolazećih izbora za saborske zastupnike prvenstveno ovise o različitim oblicima koaliranja između oporbenih stranaka, tim više što HDZ priprema i nepošteno prekrajanje izbornih jedinica.

Baš je u tome temeljni problem. Gotovo je sigurno da u proljeće 2024. neće biti većih i politički koherentnijih oporbenih koalicijskih lista. Ako ih u pojedinim izbornim jedinicama i bude, može se događati da ne izdrže iskušenje formiranja vlasti, odnosno da nositelji mandata, možda i stranke u cjelini, budu na ponudi vladajućem HDZ-u. Tako se događalo i na prethodnim parlamentarnim izborima, dok je današnji najveći provokator iz redova vladajuće većine, Hrvoje Zekanović, bio na listi tvrde desnice.

Nemogućnost suradnje hrvatske desnice i ljevice nikoga ne treba iznenađivati. Prevelike su tu ideološke i svjetonazorske razlike, tako da i sklapanje eventualnih nagodbi ne bi moglo garantirati da će opstajati do kraja saborskih mandat. Oni ne bi izdržali ni ona dva tjedna u kojima se isprepliću komemoracije za Jasenovac i Bleiburg, a možda bi se i potukli u suprotstavljenim kolonama ‘hoda za život’ i onog za ljudska prava. Već je u nekoliko navrata i u javnosti naglašavano kako se na takvom povezivanju neće ni inzistirati. To u praksi znači da bi HDZ na desnom spektru, ukoliko mu zatreba, stalno imao ‘rezervoar’ potencijalnih saborskih mandata.


Da to nije samo špekulacija proizašla iz dosadašnjeg političkog iskustva, potvrdio je i nedavni istup Ivana Penave, lidera Domovinskog pokreta, koje je rekao da je otvoren za svakovrsno koaliranje i suradnju. Time je domovinašku ruku neizravno ponudio HDZ-u. Usto, u ‘preskakačke’ potencijale suverenista i sličnih stranaka više nitko i ne sumnja, jer je dovoljno da netko patetično zavapi kako je to u cilju nacionalnog jedinstva i obrane od ‘onih na istoku’, koji god to bili. Za kupoprodaje uvijek ima uzvišenih opravdanja.

Krajnje je nezahvalno procjenjivati i kako će se u proljeće iduće godine ponašati i pojedine nezavisne liste, za što su tipični slučajevi šibensko-kninskog župana Marka Jelića, pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića i gradonačelnika Svete Nedelje Darija Zurovca, koji iskazuju spremnost za najrazličitije političke kombinatorike. Dojam je da će se okrenuti onima koji ponude više. A zna se tko uvijek nudi više.

Zato je puno zanimljivije ima li ikakve mogućnosti za koaliranje između tri najveće oporbene strane, budući da bi njihov zbroj po istraživanjima rejtinga mogao biti dovoljan za preuzimanje vlasti. Brojke su, međutim, jedno, a realnost nešto drugo. Riječ je o SDP-u, Možemo i Mostu. Prva s 15-ak posto spada u lijevi centar, druga je s 9-10 posto građanska ljevica, dok se treća s podjednakim postotkom deklarira, ovisno o potrebama, kao centar ili desni centar.

Ako je mjerilo konkretno političko djelovanje, kao i istupi stranačkih dužnosnika u nizu tema, onda je Most, ovisno o situaciji, okupirao cijeli ideološki prostor od urbanog desnog centra pa do tvrde ruralne desnice. Jednima podilazi Marija Selak Raspudić, drugima Miro Bulj. Često su puno radikalniji od HDZ-a, nadmećući se sa suverenistima i domovinašima u lamentiranju nad hrvatskom sudbinom. Uzme li se u obzir da je ta stranka u posljednja dva izborna ciklusa bila i rekorder u iskazivanju političke labilnosti i nelojalnosti, prevarivši SDP i dvaput izletjevši iz HDZ-ovih vlada, onda je jasno da je iluzija kako je nakon idućih parlamentarnih izbora moguće formirati stabilnu koaliciju koja bi prekinula desetogodišnju HDZ-ovu dominaciju i klijentelistički sustav vladanja. Vodstvo stranke Možemo o takvoj se nepouzdanoj koaliciji i nedvosmisleno negativno očitovalo. SDP još nešto kalkulira, ali je izvjesno da mu je puno važnija stabilna suradnja s Možemo.

O pravoj izbornoj vrijednosti koaliranja na ljevici presudit će uspjeh u upravljanju Zagrebom gradonačelnika Tomaševića, a HDZ najavljenim financijskim ‘reformama’ sve čini da bi ga u tome onemogućio. Ni tu nije kraj nevoljama lijeve oporbe, jer SDP-ov predsjednik Peđa Grbin i nadalje u javnosti nema lidersku karizmu, ali nije spreman za uzmak, pa je stranka ukopana na svojih 15-ak posto. Biračko tijelo u njemu ne vidi ličnost koji bi garantirala hrvatsko političko, gospodarsko i moralno ozdravljenje. Zato su biračima na izborima milije ‘lopine’ od ‘nesposobnjakovića’.


Vezani članci

Najčitanije