Od netom završene 2021. godine na policama poezije možete pronaći i knjigu ‘Uzica kojom smo se spetljali u čvor’ autorice Sonje Delimar. Oni koji su pohađali koprivničku gimnaziju vjerojatno dobro znaju da je ona plavokosa dama, profesorica hrvatskog jezika svijetle puti koja se znala zacrveniti, bilo jer su ju učenici naljutili ili jer su joj uputili lijepu riječ.
Ono što vjerojatno niste znali, jest da je prije kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila MEC u Varaždinu, smjer opće elektronike. Kao tinejdžerica bila je izbezumljena zbog toga što je promašila srednju školu i što tamo nije našla svoj interes, no tješila se da će jednoga dana taj podatak dobro stajati u njenoj biografiji, ispričala nam je u ovome razgovoru smijući se.
Sonja Delimar svoju prvu zbirku pjesama ‘Zavođenje Zeusa’ objavila je 2016. godine pod pseudonimom Glorija Jagoda Magdalena, dok je druga ‘Biti ili ne biti (svoja)’ objavljena 2021. pod njenim pravim imenom. Posljednje djelo koje je ujedno i tema ovog razgovora jest njena zbirka erotske poezije ‘Uzica kojom smo se spetljali u čvor’.
– U bilješci o autorici svoje prve knjige napisala sam da će, što se tiče podataka koji se obično na kraju knjige navode o autoru, onima koji pažljivo pročitaju pjesme, te pjesme reći i previše. Nisam time htjela reći da su pjesme nužno i isključivo autobiografske, nego da, za razliku od danas prevladavajućeg i sveopćeg ogoljavanja na društvenim mrežama, uopće ne volim u javnosti govoriti o sebi – kaže nam ova autorica rođena u Varaždinu, a koja već dugi niz godina živi i predaje u Koprivnici.
– Blizak mi je stav Ive Andrića koji se u govoru prilikom dobivanja Nobelove nagrade pitao nije li pomalo nepravda „da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle deo sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom delu” – citira.
O sebi je nešto otkrila i u zbirci o kojoj pričamo gdje jedna pjesma počinje stihovima: kao djevojčici bilo mi je dano / što šimunovićevoj srni nije / brat blizanac / roditelji proleteri / i puno vremena za druženje s dječacima / mogućnost da ih pobjeđujem u njihovim igrama. Odakle joj umjetnička crta, to ne zna, smatra da određena kreativnost navodno postoji u svakome djetetu, a protivnici škole onakve kakva ona danas jest tvrde da je upravo škola ta koja tu kreativnost postupno ubija.
– S obzirom na to da sam po zanimanju profesorica u gimnaziji, moguće da sam na tom polju u sukobu interesa i da radeći u okvirima koji su nam zadani kurikulumom (ili su bili planom i programom prije) i ja učenike zatvaram u okvire – ili ne zatvaram, nego samo stavljam u takve koje će oni težiti probiti – a to probijanje okvira, ako je artikulirano usto što mora biti autentično, što može biti samo ako je obrazovano i utemeljeno na poznavanju kulture, to je onda umjetnost – navodi. Na pitanje tko ju je usmjerio i oblikovao u pjesnikinju kakva je danas, odgovara da je za to kriva njena manijakalna potreba za čitanjem u svim težim trenucima u životu, kao i svaka riječ i rečenica koju je u takvim trenucima doživjela kao svoju. Bilo je nekoliko perioda u životu kad je osjećala naglašenu potrebu izraziti se pjesmama. No, s obzirom na to da je dosta kritična prema sebi i uvijek je u nekoj gužvi, dugo si je govorila da je pisanje (i objavljivanje) poezije nešto čime će se baviti u mirovini.
– A onda me Poezija našla najprije u obliku poetskih dijaloga koje sam, kao i mnogi drugi, vodila s anonimnim pjesnikom Svenom Adamom Ewinom i objavljujući najprije na facebooku shvatila sam da to što pišem može doprijeti do drugih ljudi, najprije zato jer je dobro napisano – govori. Što se tiče razloga koji ju motiviraju za pisanje – od onih komunikacijskih i vezanih uz igru i sa samom sobom i s drugima, preko nekakve samospoznaje i samorazumijevanja koje iz pisanja proizlazi pa do samoostvarivanja i samostvaranja – Sonja Delimar misli da je najjači onaj osjećaj radosti koji autor ima kad neku mutnu i nejasnu misao artikulira u čvrsto oblikovanu poetsku formu.
– Nema teme koju nisam obradila… (smijeh). Moja prethodna objavljena knjiga sastoji se od dijaloga s antologijskim hrvatskim pjesnicima. A ako želite koncizno, pozvat ću se na Tadijanovića koji je rekao da postoje samo ljubav i smrt. A forma… forma je jako važna, bilo da se radi o formi soneta, bilo da je slobodan stih. Kad se svlada forma soneta, kojemu već sama forma daje određenu poetičnost, mislim da je teže napisati snažnu pjesmu u slobodnom stihu. U zbirci o kojoj razgovaramo prevladavaju pjesme slobodnog stiha. U prethodnoj su bili soneti – govori nam ona. Prvu zbirku objavila je pod pseudonimom iz želje da se malo sakrije, bez ikakva plana i programa, no svejedno su neki, najprije drage kolegice, od prvoga dana znali tko je Glorija.
– A zašto baš Glorija Jagoda Magdalena – pa zbog Marinkovića, naravno, i ja svakoga tko me pita upućujem na to da u svrhu psihoanaliziranja hitno (još jednom?) pročita Marinkovićevu dramu. Dramu se, kao i sva velika djela, interpretira na različite načine, ali Marinković je tumačio da je njegova prva namjera bila napisati dramu o manipuliranom pojedincu kojemu njegovi bližnji, oni koje voli, ne daju da bude autentičan jer ga koriste za neke svoje agende – a gdje ćete zahvalniji objekt za to od mlade osobe ženskoga spola; ja sam se u nekom trenutku u toj Marinkovićevoj Gloriji prepoznala, u njezinoj svedenosti na objekt, u njezinoj težnji za svetim, ali i u običnoj, ljudskoj težnji za erotičnim, a poslije, kad sam počela pisati, shvatila sam koliko je pjesnički vizionarski odabran pseudonim koji nudi toliko asocijacija i referenci – reče ona u jednom dahu. Što se tiče inspiracije, treba joj mir i koncentracija što se najbolje pronalazi u gluho doba noći, barem kad je Sonja Delimar u pitanju. No, ponekad se neka pjesma samo izlije, u trenutku.
– Da mi se nešto jako mijenjao pogled na svijet u zadnjih nekoliko godina, za to sam prestara. A teme, ako ih svedemo na najvažnije, iste su, tema je općenito jako malo, i o svima su ljudi sve već napisali – ključno je pitanje k a k o, koliko dobro stilski – a to se mijenja sa zrelošću autora. U tom sam smislu kritičnija prema sebi i dijelovi prve knjige, pa čak i neki dijelovi druge, da ih danas objavljujem, drugačije bi izgledali. Danas bih te pjesme napisala tako da budu izražajnije, bolje. Ili ih ne bih objavila – otkriva.
I ta posljednja zbirka erotske (autorica bi rekla ljubavne) poezije upravo joj je i najdraža, uz one pjesme koje su tek u pripremi. Najnoviju zbirku ‘Uzica kojom smo se spetljali u čvor’ objavila je izdavačka kuća Meridijani u suradnji s Ogrankom MH iz Varaždina, uredio ju je Ernest Fišer, a naslovnicu koja savršeno odgovara autoričinom ljubavnom kanconijeru naslikala je njena draga kolegica Iva Bolfek. Ako niste, svakako pročitajte!