Iza najnovije afere o korupcionaškoj sprezi politike i medija stoje i puno ozbiljniji hrvatski strateški interesi

  • U pozadini svih navedenih kriminalnih radnji odvija se i pravi energetski rat između Hrvatske i Mađarske. Danas je težište tog obračuna na trgovanju plinom, gdje Hrvatska zahvaljujući plinskom terminalu na Krku pokušava istisnuti mađarske kompanije

Piše: Željko Krušelj
Opet ona stara, prastara priča: zar je moguće da u je Hrvatskoj politička močvara još dublja i mutnija nego što smo spoznavali u nebrojenom nizu dosadašnjih afera?! Mogu li pesimisti, a takvi su u hrvatskim okolnostima zapravo realisti, biti još pesimističniji nego što se to uopće i moglo pretpostavljati?! Neupitni odgovor na prvo i drugo pitanje: jest i može! I na tome zacijelo neće stati, već će se otvarati nove afere i blamaže, još pogubnije za nacionalne interese. Nema nam pomoći, ustvrdio bi TBF u svom naturalističkom hitu karakterističnog naslova: Smak svita!
Smjena jubilarnog 30. Plenkovićevog ministra, beznadnog Davora Filipovića, otvorila je cijeli niz pitanja, ali i pokazala da se u državi gotovo ništa ne razvija u pozitivnom smjeru. Dapače, da približavanje trostrukih izbora nagovješćuje još veći korupcijski i klijentelistički mrak. Vladajući pod svaku cijenu trebaju ostati na kormilu, jer je povećoj grupi državnih dužnosnika te čelnika državnih institucija i tvrtki sve izvjesnija alternativa Remetinec. Jedino je pitanje bi li taj potonji sinonim hrvatskog gubitka svih vrijednosti te kroničnog nefunkcioniranja represivnog aparata i s nadogradnjom mogao zadovoljiti sve potrebe. Teško.
Ispostavilo se, vjerojatno ste upućeni, da visokopozicionirani državni dužnosnici, poput specijalnog savjetnika sada već bivšeg ministra gospodarstva, izvlače novac iz državnih tvrtki, potkupljuju medije i zauzvrat uzimaju dio tog novca. Time se još i hvale, a koliko su sigurni u svoju nedodirljivost dovoljno govori podatak da to čine preko telefona, SMS-ova i mailova.
Nije problem samo u sveprisutnoj korupciji i reketarenju, i to u raznim oblicima, već u činjenici da svaka ta afera ima i šire značenje, s posljedicama i po najšire državne interese. Uzmimo samo tu najnoviju priču o specijalnom savjetniku Lovrinčeviću, koji je, prema tvrdnjama samog premijera Plenkovića, provalio i megaaferu ‘plin za cent’, u kojoj je enormno profitirao tajkun Vujnovac, neformalni vladar hrvatskog gospodarstva. Lovrinčević i Vujnovac su u velikom sukobu kao dioničari Pevexa, u što je na posredan način bio uključen i bivši ministar Filipović, ali i nedavno smijenjeni šef HEP-a Barbarić.
U tijeku je, dakle, bespoštedni sukob klanova, u kojoj je ulogu ‘korisnih idiota’, kako je to slikovito objasnio jedan politički analitičar, odigrao oporbeni Most. Riječ je o tome da se u pozadini svih tih kriminalnih radnji odvija i pravi energetski rat između Hrvatske i Mađarske, čiji su korijeni još u Sanaderovoj korupcijom prožetoj prodaji INA-inih vlasničkih udjela MOL-u. Danas je težište tog obračuna na trgovanju plinom, gdje Hrvatska zahvaljujući plinskom terminalu na Krku pokušava istisnuti mađarske kompanije.


Nedavno je smijenjen i jubilarni 30. Plenkovićev ministar / X (TWITTER)

Stavimo li sada na stranu ono što znamo o načinima na koje je Vujnovac preko PPD-a i svojih ostalih tvrtki dolazio do kapitala, što je trn u oku najšire javnosti, neupitno je da spomenuti tajkun ipak pomaže energetskom osamostaljenju Hrvatske. Mađarska je dominacija, što se vidi na primjeru naše naftne kompanije, puno lošija opcija, tim više što je izravno oslonjena i na ruske energente. Iz tog je ugla Lovrinčević dilanjem papira iz afere ‘plin za cent’ u biti pomagao Mađarima. Zbog toga je zapravo i smijenjen onaj koji ga je doveo na privilegiranu savjetničku poziciju, dakle ne baš odviše mudri Filipović.
Običan se građanin u tom preplitanju prikrivenih interesa teško snalazi i u pravilu presuđuju njegove emocije i svjetonazori, pogotovo kad čuje da je i Vujnovac počeo svoj uspon kao ‘ruski čovjek’. Jedini je zaključak koji bi se svega toga mogao izvući da javnost ne treba previše slušati političke poruke, vezane uz predizborne stranačke interese, nego analizirati uzroke i posljedice pojedinih političkih poteza. Nije to nimalo jednostavno, jer je sve vezano i uz rušenje pravne države. Pojednostavljeno rečeno, hoće li nas sustavno varati i potkradati ‘naši’ ili ‘njihovi’.

MEDIJI SU LAKE METE ZA RAZNE OBLIKE POLITIČKE KORUPCIJE I PRANJA NOVCA. OBIČNO SE DOGAĐA DA TU I NEMA UOBIČAJENIH PROMIDŽBENIH SADRŽAJA VEZANIH UZ ROBE I USLUGE, VEĆ SE PREKO LAŽNIH FAKTURA I U KEŠU PLAĆA PROMOVIRANJE POJEDINIH POLITIČARA, STRANAKA I NJIMA VAŽNIH PROJEKATA

U aferi vezanoj uz Lovrinčevića opet je na vidjelu i tužna istina o hrvatskim medijima. Spomenute su dvije televizijske kuće, nacionalna i regionalna, ali je izvjesno da se u kompromitirajućim transkriptima mogao naći puno veći broj elektroničkih medija i tiskovina. Hrvatsko je novinarstvo danas, čemu svjesno pridonosi vlast, u gotovo tragičnoj poziciji. Nedefinirani su statusi i financiranje medija, tako da su u iznimno nepovoljnoj tržišnoj poziciji. Koliko-toliko se snalaze samo oni najkomercijalniji, koji se mahom temelje na senzacionalističkim i reality sadržajima. Svi ostali su, kako se to obično govori, ‘u banani’.
Kad je neizvjesno poslovanje, kao i realiziranje kvalitetnih i neovisnih sadržaja, isti ti mediji, i u nacionalnim i u lokalnim okvirima, pribjegavaju svim mogućim izvorima sredstava, neovisno o njihovoj zakonitosti, još manje moralnosti. Mediji su lake mete za razne oblike političke korupcije i pranja novca. Obično se događa da tu i nema uobičajenih promidžbenih sadržaja vezanih uz robe i usluge, čak nije toliko bitno ni sve učestalije prikriveno oglašavanje, već se preko lažnih faktura ili u kešu plaća promoviranje pojedinih političara, stranaka i njima važnih projekata. S druge strane, posebno se financiraju i napadi na njihove protivnike te kompromitacija pojedinih stranačkih inicijativa i programa.
Mediji su, sve u svemu, u borbi za golo preživljavanje najpoželjnija sredstva prljavih političkih razračunavanja. Cinici bi komentirali da su čak i za takvo kompromitiranje profesije, kojoj bi temeljni cilj trebao biti zalaganje za opću dobrobit, sramotno loše plaćeni. Realisti bi, pak, ustvrdili da mediji niti ne mogu biti ništa bolji od politike, gospodarstva i svih drugih segmenata jednog korumpiranog društva.

 

Vezani članci

Najčitanije