Klišej „Nemoj se zadovoljiti manjim od onog što zaslužuješ“ je sve samo ne klišej

Jeste li se pitali ponekad (ako to niste doživjeli) kako je to biti ‘solo cura u tridesetima i živjeti u malom gradu gdje svi sve znaju’?
Odgovor nije baš tako jednostavan.
Većinom se osjećaš odlično jer je to tvoj izbor. Planiraš si dane kako ti paše. Živiš, uživaš, družiš se, imaš svoje hobije, imaš posao, izlaziš van (ili ne, ovisi što ti paše), ne treba ti muškarac (ili žena, kako kome paše) da bi bila sretna i ispunjena.
Ali s druge strane, ponekad bi ipak najradije samo jedan čvrsti zagrljaj, a da nije sestrin, mamin, tatin, prijateljičin… nego NJEGOV. Ali NJEGA nema. Pa zagrliš jastuk ili pogledaš neki film ili odeš na pivu s curama. Ili dečkima. Muškim prijateljima.

Kad sam prihvatila pisati ove Draganine dragosti, znala sam da mi neće biti problem podijeliti neka osobna iskustva koja sam doživjela u području „ljubavi“. Ljubavi pod navodnicima. Pa stoga, hajmo ovako, zanima vas kako je biti solo cura u tridesetima, zanima vas kako joj je?
Odgovorit ću iz osobnog iskustva i vjerujem da ćete se prepoznati. A možda ću nekojoj i pomoći!

Odlično joj je. Kratko i jasno.

Ali pa kako i zašto? Nije vrag da si jedna od onih kojoj muškarac ne treba?
Nisam. Kratko i jasno. Ja bih ga željela imati, ali mi NE TREBA.
U ovim kolumnama se NEĆU osvrtati na svoja prava ljubavna iskustva jer ih je mojim izborom bilo malo i ta dva muškarca poštujem i poštivat ću do kraja života, u ovim kolumnama ću tu i tamo na šaljiv način spomenuti ‘one neke’ koji su jen čas bili dio mog života, ali nikad nisu bili moji dečki, nit sam ja bila njihova cura, jer za to je potrebno puno više od samog sviđanja.
Jel vam sad malo jasnije zašto bi ga ŽELJELA, ali mi NE TREBA?
Zato što se neću zadovoljiti manjim od onog što zaslužujem. Nikad.
Misliš da imam prevelika očekivanja?
Nemam. More me i na biciklu odvesti na spojak. Možemo i pješke. Može i živjeti sa roditeljima. Nebitno mi je materijalno. Bitno mi je što ima u glavi, bitno mi je da ima cilj u životu, bitno mi je da se odnosi prema meni s poštovanjem.

I to želim i tebi.
I svakoj koja ovo čita.
Nemoj se zadovoljiti manjim od onog što zaslužuješ.

Sve drugo nije vrijedno tvog vremena, tvoje energije, tvojih živaca ili suza.
Neću danas pljuvati po muškarcima, prozivati ih svinjama, sve ih svrstavati u isti koš. Nisam nikad pa neću ni sad. Nisu svi isti.
Ali, je li mi potreban „muškarac“ koji po nekim uvriježenim mitovima nije sposoban ‘nositi se s hrabrom ženom’? Nije.

Jesam li ja stvarno hrabra i snažna žena? To je pitanje na koje ću odgovoriti u slijedećim Draganinim dragostima, danas ne.
Dakle, back on track Dragana, pak si se izgubila.

More me i na biciklu odvesti na spojak. Možemo i pješke. Može i živjeti sa roditeljima. Nebitno mi je materijalno. Bitno mi je što ima u glavi

Kako je biti solo cura u tridesetima i živjeti u malom gradu gdje svi sve znaju?
Meni ok, meni lijepo, nekad odlično, nekad malo depresivno, većinom su to oni pms-ični dani kad me i usisavač rasplače jer ne vuče dobro ili kada sto puta u sat vremena otvorim frižider ne bi li se počastila nečim pa ga zatvorim gadeći se sama sebi. To su te trenutne situacije, koje dođu, ali brzo otiđu i onda je opet sve super.
Živim, radim, imam odličan posao, imam hobije koji me ispunjavaju na dnevnim bazama, odem van, napijem se, umirem drugi dan, za vikend odem starcima ili oni dođu meni, domaćica sam, ugošćujem mamurnim vikendima obitelj jer ‘sama si si kriva kaj si se jučer pak razularila k’o da ti je zadnji dan života, sad pati maco’, ali nikad mi to nije muka, možda je meni u želucu muka, ali NIJE MUKA.

Jednom riječju – ŽIVIM.
Živim punim plućima.

Misliš da bi mi trebali ljudi zavidjeti? Ne.
Nikad nije sve krasno i nebo nije rozno i život ja fakin okrutan, ali sve je stvar perspektive i kuta iz kojeg sagledavaš situacije. Tu i tamo zajaši svog jednoroga i reci svijetu i lošim stvarima ‘znam da si tu, ali mogu i tebe izdržati, mogu se i s tobom nositi, plakat možda hoću ponekad, tužna ću biti ponekad, ali realno gledajući meni i mom jednorogu NEMREŠ NIŠT.

Misliš da mi je lako biti solo cura četvrtu godinu za redom u malom gradu Koprivnici?

Je, lako je. Je, kad sve sagledam, lijepo je. Ništa mi ne fali. Osim tu i tamo dok me operu ‘oni dani u mjesecu’.
Onog dana kad se zadovoljim s manjim od onog kaj zaslužujem (more me i u tačkama na plac odvesti, ali nek’ ima srce, dušu, mozak, cilj u životu i nek’ me poštuje), tog dana sam izgubila sebe. A tad mi ni ne treba ON.

Znam da znaš kaj oću reći. Pametna si ti žena, voliš se.
Lijepi pozdrav svima. S vama je bila Dragana Pandža.
Kako je biti slobodna trideset godišnja žena u malom gradu Koprivnici?
Lijepo. Jako lijepo.
Detaljnije pročitajte već slijedećeg petka u našem zabavnom dijelu portala, a do tada upalite i RGP na 94,1 fm.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com