[KOLUMNA] Možda bi bilo dobro odrasle poslati u vrtić

Osobine svake osobe daju pečat individualnosti. Za svakog pojedinca karakterističan i samo njemu svojstven način povezivanja emocionalnih, motivacijskih i intelektualnih procesa pri doživljavanju i ponašanju. Skupine osobina ličnosti, ujedinjene prema određenim kriterijima, spominju se kao temperament i karakter. Ali, osobine ne možemo birati. Nešto dobijemo od Boga nešto od roda.

No, utjecaj socijalnih činitelja može biti i pokazatelj odražavanja istih. Pa se svrstavamo u “teške” ili miroljubive osobe, što okolinu potakne da nas svrstavaju na neke “police”. Kao da se ljudi mogu slagati na police! To bi značilo da ljudi imaju i cijenu. Pa tako ispada da neki vrijede više, neki manje. Ponekad se svi uhvatimo u zamku “svrstavanja”. Pa vrednujemo ljude,  na primjer po odjeći koju nose, po automobilima koje voze.  Onako, od oka se donose procjene. Kao kad knjigu sude po koricama.

Nerijetko je tako fizički izgled instrument za procjenu nečijih sposobnosti. Uvijek, ali baš uvijek prvih nekoliko sekundi je odlučujuće za donošenje odluke o nekome. Invaliditet je nemoguće sakriti. I baš to je okidač za procjenu je li netko (ne)sposoban. Kada se maknu zagrade vidljivo je da uz invaliditet piše nesposoban. Okolina, zajednica u kojoj živimo konzervativna je još uvijek i još uvijek osobe s invaliditetom u velikom postotku sudi “po koricama“.

Pitam se otkuda nekome pomisao da ja, iako osoba s teškoćama u kretanju, ne znam odlično govoriti? Zašto netko u kolicima ne bi mogao lijepo pjevati? Slijepa osoba odlično kuglati? Izgled ništa ne govori o dobroti, o zloći, o sposobnostima, o nesposobnostima. Izgled ne obilježava karakterne osobine. To smo naučili još iz slikovnice “Bontončić ili kako biti prijatelj svima” namijenjenu djeci predškolskog uzrasta. Zašto onda odrasli čine pogrešno? Možda bi bilo dobro odrasle poslati u vrtić!

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com