Sjedim nedavno s prijateljicom na dvoru, sunce piči, vruće je, znojimo se, pijemo gemištek i krećemo sa životnim pričama. Nije nam jasno zašto smo tako opuštene iako ništa ne ide po špagi. Ali stvarno ne ide. Zaredali se ti neki dani, tjedni i sve je ni v rit ni mimo. Ni jednoj ne cvatu ruže, jedna nema posao, druga sam ja i imam ga, al da bi bilo odlično da mi 10.000 kuna uskoči u džep, bilo bi. Shvaćamo da smo okružene ljudima kojima je u krajnju ruku i bolje od nas, ali nezadovoljni su. Nisu ni svjesni koliko toga imaju na pladnju, a eno, opet se žale, dižu se iz kreveta ljuti, tjeskobni, čangrizavi, svakakvi, samo ne pozitivni. Ima i onih koji nemaju i koji ne vide izlaz, ali danas neću o njima, danas ću malo o onima koji nisu zadovoljni ni sretni, iako bi sve što oko sebe imaju, materijalno i nematerijalno, trebalo biti i više nego dovoljno da vole život.
I tako nas dvije sjedimo i dalje na dvorištu i počinjemo pričati o onome što smo već odavno shvatile, SREĆU SI SAMI STVARAMO, sreću sami izabiremo, sreća su stvarno svakakve sitnice. Nije sreća samo posao, materijalno… ne, ne nije.
Kaže ona meni kako mnogi ne shvaćaju kako se ona može nositi već 10 godina samo s nekim zamjenama, nikad neki konkretan posao, kako može biti tak nasmijana i uvijek spremna za druženje i podizanje atmosfere. Ali ne znaju oni da je ona prolazila svoje depresivne faze, zatvarala se u 4 zida i samu sebe polako „ubijala“, a samim time i sve oko sebe, odnosi s voljenim ljudima su se narušavali, na život se gledalo crno, a onda jednog dana, samo dođe, ošine te, ošamari te stvarnost i shvatiš da usprkos trenutnim (nekad dužim, nekad kraćim) crnim životnim situacijama, evo tu si, živa, preživjela si, ne dozvoljavaš da te više ovije crnilo nego kažeš svijetu i svemu – puši kiflu, nećeš me pokolebati i srezati mi krila, jača sam od svega lošeg što me snašlo i što će me snaći u buduće. I bi tako.
Ali ponekad trebate znati stati i reći „e pa briga me…“
A oni drugi, kojima niste jasni, kojima ste iritantno sretni, a koji nisu dio vašeg života, ostanite i dalje iritantni.
Nadovezujem se ja kako mi je već smiješno i to stvarno smiješno, kako ljudi koji me ne poznaju uvijek nekako govore jednu te istu rečenicu – ‘Blago tebi, nemaš ti pojma kaj je život i kaj su problemi, nije ni čudno da si sva uvijek nasmiješena. Imaš super posao, kaj samo tam malo puštaš muziku i toe to’.
A ne znaju oni, ne znaju što sam sve preživjela, gdje sam sve i u kakvim uvjetima živjela, uvjetima koji su u to vrijeme mog djetinjstva bili sve samo ne normalni. Ne znaju koliko godina i godina je trebalo mojim roditeljima da stanu natrag na noge i osiguraju nam dobar život. Ne znaju koliko sam i što sam radila da bi mogla studirati. Ne znaju kakvih sam problema zbog čiste zavisti imala na radnim mjestima, ne znaju koliko nepravde mi je napravljeno u ovom mladom životu, a evo me. Tu sam. Stojim. Uzdignute glave. Iskrenog osmijeha na licu i svemu lošem uvijek kažem – Znam da si tu i neka si i budi tu koliko god moraš biti, ali puši kiflu, ne možeš mi ništa. Ne možeš me pretvoriti u ogorčenu, zavidnu, tjeskobnu, osvetoljubivu osobu. Ne možeš. Jer ne dam, ne dozvoljavam i točka. I to stvarno najiskrenije mislim.
Nema tu zavaravanja same sebe, nema tu onih spika „kao sretna si, a iznutra patiš garant“. O ne, ne.
Stvari su tako jednostavne, stvari su tako jednostavne kad si svjestan sebe u svim izdanjima, kad si svjestan života i svega što on nosi.
Jeste li se ikad našli u situaciji da ste se zapitali „vrijedim li ja“, „jesam li ja dobra osoba“, „jesam li stvarno sebična i samo na sebe mislim“, „ima li smisla ovo što radim“ – a sve to zato jer je netko to izgovorio, netko koga ne znate ili nažalost koga znate i volite?
Vjerujem da jeste i vjerujem da vam nije bilo lako i da ste vrtile/vrtili u svojim glavicama stotine verzija i ponekad se možda čak i pokušali uvjeriti da su ONI u pravu.
Ali znate što?
Većinom nisu.
Tu ću izuzeti sve one kriminalce, lopove, pedofile, silovatelje i da dalje ne nabrajam….. jer stvari nisu crno bijele pa da ne bilo da pronosim tu neku spiku da smo svi dobri ljudi i da ne smijemo dozvoliti nikome da nas vrijeđa, sputava, govori nam da smo loši… itd… kužimo se, znate na kaj mislim.
Vratimo se na one dobre ljude, one koji su si posložili život i naučili se nositi sa svime ne dozvoljavajući da ih emocionalni vampiri isisaju i pretvore u nešto sasvim deseto.
E ti emocionalni vampiri, nezadovoljni sobom i svojim životom, oni su najgori.
Oni će u svemu što rade i što ih okružuje vidjeti samo loše, samo najgore. Njima će sve biti nekako mrzilački nastrojeno. Oni su ti koji će vam prići i vama i vašem osmijehu reći – ‘Loš život vodiš, samo za sebe brineš, dok ja moram sav teret svijeta nositi’. Ili – ‘Ti si sebičan/sebična i boli te briga za sve. Naravno da ti je lijepo i uživaš’.
E takvim ljudima nemojte dati da vas u to uvjere, znali oni ili ne što ste vi sve u životu prošli, njima nemojte dati da vas pokolebaju i naprave od vas malog čovjeka koji nije zaslužio biti sretan.
Ma čak je i nebitno iz kojih razloga su vam oni to rekli. Iz koji razloga oni to misle. Nebitno je. Ostanite svoji, AKO vam je savjest čista. Ostanite svoji AKO ste pomireni sa sobom. Ostanite svoji AKO ste iskreno sretni.
A znate tko jedino zna jeste li iskreni ili niste?
Samo vi.
I nitko drugi.
I zar je bitno onda što drugi misle?
Ne. Nije.
Bit će čangrizavih, bit će financijski situiranijih od vas, imat će više materijalnog nego si vi možete pojmiti, imat će osiguranu budućnost, a vama neće biti jasno zašto u svemu oko sebe vide samo crno i zašto ne mogu biti sretni.
Vama to ni ne mora biti jasno, nije na vama, kao što sam već nekad rekla, da njihove bitke vodite.
Dosta su vam vaše.
Znam da je teško to napraviti, teško je ne pokušati nešto popraviti u nečijem životu, ako su te osobe važan dio vašeg života i najvjerojatnije će te si glavu razbijati još masu puta pokušavajući ih skužiti zašto je to tako i kako im pomoći.
Ali ponekad trebate znati stati i reći „e pa briga me…“
A oni drugi, kojima niste jasni, kojima ste iritantno sretni, a koji nisu dio vašeg života, ostanite i dalje iritantni. Ne morate se ni truditi ni glumiti, samo budite svoji, možda ih potaknete da i oni zavole život i sebe.
p.s. Ova je za sve one koje su mi se javile i rekle kako svojim mislima potičem i njih da drugačije gledaju na život i ljude oko sebe. Budite svoje. Pusa.
Lijep pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.
