„Rekla bih mu da mi je u glavi od prošlog ljeta, rekla bih mu da sam ga izbacila namjerno iz glave početkom ove godine, rekla bih mu da sam mislila da mi je uspjelo i onda sam ga skoro pola godine kasnije vidjela i vratio mi se natrag u glavu. Rekla bih mu da sam možda prije bila hiper u vezi svega kaj se oko nas događalo (pa i obične poruke), ali da više nisam hiper, ali da mi je u glavi. I da sam to prihvatila i ne čini me to tužnom. Nit mislim o njemu na dnevnoj bazi na način da razmišljam kaj je bilo il kaj bi moglo biti, već je jednostavno tu… nekad dođe na par sekundi i izmami mi osmjeh, nekad pogleda i cijelu seriju sa mnom i samo šuti. Rekla bih mu da sam odlučila prihvatiti da mi je trenutno jen čas u mislima i da sam odlučila ne reći mu to, ali i da prolaze tjedni i tjedni i da mu to ne govorim, ma ni ne javljam mu se i da sam stvarno mislila da će tako i ostati, da ću to samo ja znati, ali rekla bih mu da i samu sebe pitam „je li glupo šutjeti ili je glupo reći“ i nemam odgovor kaj je glupo, a kaj nije, ali znam da sam mu evo sad rekla, rekla da mi je u glavi. I da u mom svijetu to očito znači da mi se s razlogom mota po glavi.“
Pronalazite li se u ovome? Jeste li ikad bile u situaciji poput ove? Kad imate sve riječi ovog svijeta, ali ih ne koristite. Jer čemu? Ima li smisla? Ili vas je strah što će druga strana reći?
To je u biti predivno. Imati u svom životu ljude koji su vas na neki način obilježili, probudili, osvježili, nečemu naučili, a onda otišli. Da, otišli. Očito s razlogom otišli. I neka su. Doći će neki novi. (tak kažu poslovice). A ovih prvih ćete se sjećati do kraja života možda, a možda i ne.
Nemojte da vas ikad bude strah, nemojte dozvoliti strahu da ne pokušate dobiti ono što želite, ono što vas pokreće, ono što vas čini sretnima bez obzira bila to ljubav (kao što je gore navedeno) ili pak bilo kakva druga strast koja vas čini živima. Bolje i pretrpjeti poraz nego se cijeli život pitati „što bi bilo da je bilo“.
ALI. (uvijek je navodno taj ALI prisutan pa da pojačam dramatiku, evo ga i pri nama u Draganinim dragostima)
Da sam ma i pet godina mlađa, osobi koja bi mi ovo gore pod navodnicima rekla i sa čime sam započela današnju kolumnu, toj osobi bih rekla, glavo luda, nemaš kaj za izgubiti, saspi sve to, povjeri mu/joj se. Pa zar nije bolje znati na čemu si i biti iskren nego se pitati do kraja života što je moglo biti. Evo me, nekih pet godina kasnije ovoj osobi gore bih rekla – NE. NEMOJ NIŠTA VIŠE GOVORITI.
Nebitno je, jesi li mu ikada ozbiljno rekla da si zaljubljen čovjek ili je sve bilo rečeno kroz šalu. Nebitno je misli li on možda na tebe također. Nebitno je sve to jer ako i jesi ikada na bilo koji način toj osobi (nekoj svojoj u svom životu) dala do znanja da ti se sviđa, da ti je mio, da bi ga gladila ili kao psihopat samo malo podraškala i gledala (humor – jer mi se da, vruće je i dalje pa ono…), a on te držao uz sebe i davao ti mrvice koje su ti u to vrijeme izgledale kao slon, hranio te sitnicama i držao te sa strane, čuvao si rezervu, beži od toga. Normalno je da ti je u glavi, normalno je da ti povremeno dođe u glavu, ali ako si ti to morala podijeliti s nekim, a ne s njim, ako si se samo jednom zapitala trebaš li mu to reći, znaj da ti je odgovor odmah – NE, nisi. I NEMOJ.
Zašto? Pa zar se za ljubav ne treba boriti? Pa zar ljubav ne pobjeđuje sve? Pa zar ljubav nije predivna? Je. Lijepa je. I u 99 posto slučajeva, ako ga nisi vidjela više od pola godine, niti ti se javio u tih pola godine, dva mjeseca, tri godine il ne znam koliko vremena, to onda znači da tu nema ljubavi. A ako mu se ti opet javiš i saspeš mu u facu sve što ti je na duši, sad onako baš zapravo iako i sama znaš da glup nije i da to zna već dugo vremena, ako mu kažeš „u mislima si mi“, nećeš izgubit ništa, jer nisi ga ni imala, ali možda ćeš malo poštovanja prema samoj sebi izgubiti? Ha? Kaj misliš o tome? Je li vrijedno vraćati se na neke stare scenarije koji nisu nikad ostvareni i težiti prema tome da ih se opet ko pijanu trakavicu razvlači ili je vrijeme da samoj sebi kažeš – Dosta je, stari moj pa nismo balavci! Ako si, u ovom slučaju, živjela svoj život pola godine, a da mu se nisi javila, ako nisi osjetila potrebu da to napraviš, čemu sad? Zato jer se pred tvojim očima pojavio kao princ i u tebi uzburkao neke stare osjećaje koje sad možda u svojoj glavi preuveličavaš zbog ovih ludih vrućina pa si umjesto magarca vidjela konja ili nedaj bogek dragi, jednoroga!
Nije da vam govorim da se nikad ne javite nekome prve ili da ne kažete što osjećate, ne ne, dapače. Ja sam majstorica u direktnosti i pričanju o onome kaj osjećam i to točno s onim akterima prema kojima to osjećam, ali stari moj, nekad jednostavno shvatiš da nema smisla. Nema smisla ponavljati se. Na vama je da same shvatite kad ima, a kada nema smisla. To nitko osim vas ne može znati. To ni vi ne možete na silu znati. To ćete jednostavno osjetiti dok dođete u tu situaciju. Nećete imati nikakvih nedoumica, nećete pitati prijateljicu što trebate napraviti, točno ćete same znati što i kako i nitko vas neće zaustaviti u vašem naumu. Svijet vas neće moći zaustaviti.
Ako ste u takvoj situaciji, onda ste već i djelovale ili ćete sad ovih dana. Samo deri, pričaj, vrišti, osjećaj, reci!
Ali ako i dalje doma razbijate glavu i od svih sa strane tražite savjete, umjesto da odgovore nađete u svom srčeku i svojoj glavici, onda još malo pustite da drugi razmišljaju umjesto vas, ako vam je tak lakše, ali realno gledajući dvije su opcije – ili ćete poslati TU neku poruku, reći TO nešto direkt u oči pa kasnije požaliti ili ćete jednostavno odustati od nauma jer nije zlato sve što sja.
Imam osjećaj da sve kaj doživiš krajem ljeta ili na početku školske godine (slatka sjećanja) ostane s tobom do kraja života, bez obzira na koji način, ali ostane s tobom. Kao da krajem ljeta skupljaš energiju i kupuješ lijepe prazne bilježnice za nove uspomene koje ćeš pamtiti zauvijek bez obzira što radiš i gdje si i s kim si
Vratit će vam se još u glavu, vjerujem da hoće, ali kako je lijepo imati to nešto, nešto svoje, nešto vaše, nešto što ste imali ili ste mogli imati, tu neku uspomenu koja će biti vaša do kraja života. To nije ni tužno, nije. To je u biti predivno. Imati u svom životu ljude koji su vas na neki način obilježili, probudili, osvježili, nečemu naučili, a onda otišli. Da, otišli. Očito s razlogom otišli. I neka su. Doći će neki novi. (tak kažu poslovice). A ovih prvih ćete se sjećati do kraja života možda, a možda i ne. Čudno je reći, ali nekad je lijepo imati ih, iako ih nemate!! (eno je, prošvikala je, mora na more otići i razbistrit glavu)
Čudno je ovo ljeto. Svi oko mene nešto sjetni. Slučajnih susreta s ljudima iz prošlosti je bilo puno. Čudnih prisjećanja starih osjećaja još više. Malih depresija također. Puno toga svačega se događalo, puno toga što su meni dragi ljudi probavljali ovih mjeseci ili se suočavali s time, a da nisu to ni tražili. Ali najljepše od svega je što su na kraju sve gledali pozitivno. Gledaj i ti. Možda ti se baš trebao ponovno pojaviti u životu na par sekundi da te prisjeti kako vam je nekad bilo i da ti namami osmjeh na lice i pripremi te za jesen. Novo godišnje razdoblje. Nove avanture. Nove ljude možda? Umjesto da podlegneš depresiji ljeta i napraviš neku glupost na samom kraju, veseli se jeseni i traper jakni. Ili si kupi neku od samta. I to je kul opcija.
Završit ću s nečim što ću ja pamtiti do kraja života. Riječima jedne krasne osobe koja je na svu sreću dio mog života. – Imam osjećaj da sve kaj doživiš krajem ljeta ili na početku školske godine (slatka sjećanja) ostane s tobom do kraja života, bez obzira na koji način, ali ostane s tobom. Kao da krajem ljeta skupljaš energiju i kupuješ lijepe prazne bilježnice za nove uspomene koje ćeš pamtiti zauvijek bez obzira što radiš i gdje si i s kim si.
Lijepi pozdrav svima, s vama je bila Dragana Pandža, kako je lako ili teško biti sretna osoba, čitajte i u slijedećim Draganinim dragostima već slijedećeg petka, a do tad uživajte i na valovima RGP-a.
