‘Tko pjeva zlo ne misli’ kultni je film redatelja Kreše Golika, a ujedno je i jedan od najgledanijih hrvatskih filmova uopće i s trona bi ga mogla skinuti tek ‘Svadba’ koja u današnjem hrvatskom društvenom kontekstu ipak donosi nešto popularniju temu, a to je priča o dva mafijaša, jednim iz Srbije, a drugim iz Hrvatske, koji se kad zatreba ipak sve mogu dogovoriti.
U filmu Kreše Golika pjeva se nešto više nego u ‘Svadbi’ jer film je izvorno i izašao s podnaslovom ‘ljubavna komedija s pjevanjem’ pa kolažnu priču prema motivima novele Vjekoslava Majera presijecaju glazbeni brojevi poput ‘Marijana’, ‘Srce’, ‘Za jedan časak radosti’, ‘Zar ne znaš’, ‘Noćas’, ‘Fala’, ‘Kak taubeka dva’, ‘Najljepša si ti’ i ‘Kukavica’.
Poznati su stihovi poput ‘Kak taubeka dva mi srečni smo bili/Z jednoga peharčeka ljubav smo pili’ koja se i danas rado pjeva uz ‘dobro društvo i dobru kapljicu’ i u kojoj teško da bi netko mogao pronaći nešto sporno pa čak i kad bi se svojski potrudio.
U tim mračnim komunističkim vremenima u ‘glavnom gradu svih Hrvata’ pjevalo se, eto, o ljubavi, dok se danas u ova svijetla demokratska vremena u tom glavnom gradu svih Hrvata pjeva o pucanju iz Thompsona, kalašnjikova i Zbrojovke, a pozdravlja se usput ‘starim hrvatskim pozdravom’ koji ima dvostruke konotacije, ali samo ako se koncert ne održava na glavnom trgu tog glavnog grada svih Hrvata u organizaciji Vlade Republike Hrvatske kada, kukavički, a što je zapravo pravo ustaški, takvo što nekim čudom ipak izostaje.
Pjevalo se tada, pjeva se i sada
Hoću reći, vremena su se itekako promijenila. Pjevalo se tada, pjeva se i sada i općenito, slika Hrvatske slika je zemlje u kojoj se ljudi vole veseliti uz pjesmu i piće, a glavni se naši prijepori većinom se vode oko toga ‘tko je što pjevao’.
Ovog tjedna pjevao je Josip Dabro, jedan u nizu naših proslavljenih ministara koji su dali ostavku nakon što je u javnost o njima isplivao nekakav skandal. U Dabrinu slučaju, to je prvo bilo pucanje iz pištolja kroz prozor automobila, onda pucanje iz kalašnjikova u kukuruzištu i uz prisutnost maloljetnika, a ovoga tjedna pjevanje na pokladama u Komletincima u društvu dvojice policajaca.
Dabro je ‘naš čovjek iz naroda’, voli naoružanje, a voli se i proveseliti u ‘dobrom društvu’ i uz ‘dobru kapljicu’ pa teško odolijeva porivu da zapjeva, stavljajući usput euronovčanice u harmoniku ili pak da harmoniku zasvira i sam. Umjesto ‘Kak taubeka dva’, Dabro pjeva neke druge ‘stare hrvatske pjesme’ poput one o Radićevoj smrti, a u radosnom okruženju i zanosu, ubaci i poneki svoj stih poput onog da je u ‘Madridu grobnica od zlata’ u kojoj ‘leži vođa svih Hrvata’.
Jasno je, naravno, da Dabro pritom misli na poglavnika Antu Pavelića, iako se u svojim medijskim istupima napravio glupljim nego što jest, rekavši da ne zna na koga je mislio te da je mogao misliti i na nekoga ‘iz Habsburške monarhije’.
VIS Dabro
VIS Dabro i njegov najnoviji koncert, očekivano, podigao je ogromnu političku i medijsku prašinu i u Hrvatskoj se opet od svega raspravlja o tome ‘što je tko pjevao’.
Neupućeni bi i dobronamjerni stranac, bacivši pogled na ovotjednu našu štampu, mogao pomisliti kako Hrvatska zaista i nije drugo nego država neopterećenog blagostanja u kojoj ljudi ne rade drugo, nego se vesele i pjevaju. Dapače, dobronamjerni bi stranac čak možda poželio ovdje se doseliti i postati naš ‘strani radnik’, u nadi da će preko tjedna raditi, a onda se za vikend ‘u dobrom društvu’ i uz ‘dobru kapljicu’ veseliti sa svojim kolegama s posla pa čak i da će dobiti priliku da zapjeva neke pjesme po svojoj želji.
I dok ostatak svijeta manično pregledava milijune i milijune dokumenata povezanim s Epsteinom i ozbiljno raspravlja o tome jedu li bogataši već godinama malu djecu ili im možda samo piju krv, eto Hrvata koji pjevaju i vesele se, a onda se međusobno oko toga svađaju.
Tko pjeva, zao je
Vraćamo se tako na rečenicu ‘tko pjeva zlo ne misli’, a koja ima jasno i jednostavno značenje – oni koji pjevaju i vesele se, ne mogu biti zli.
Nažalost, a kao što smo već ustvrdili, vremena su se promijenila. Godina više nije 1970. nego 2026. i danas bi se Golikov film otprilike trebao zvati ‘Tko pjevao, zao je’ jer dojam je da u Hrvatskoj pjevaju i pjevati mogu samo oni koji misle zlo dok im svi drugi pritom ‘sude’. Raspjevane zlikovce to pak nimalo ne smeta, pa pjevaju još više i još jače, šireći tako mržnju dalje diljem Lijepe Naše. I pjevanje, čin koji je prije više od pola stoljeća označen ultimativno dobroćudnim, u ovoj je toksičnoj zemlji uspio postati ultimativno malignim i obilježen ‘dvostrukim konotacijama’.
Sreća je još samo u tome što zasad, ako već ne možemo pjevati, možemo o tome i govoriti, a možemo se samo nadati da će tako i ostati, no – koliko još?
