Strah kao jednu od emocija poznajemo svi. Vjerujem da nema živog bića koje se nije suočilo sa strahom od bilo čega iako različitog intenziteta. Mislim da oni koji su se susreli s malim živim bićem za koje se ne zna, boji li se ono više čovjeka ili čovjek njega, dobro znaju na što mislim – na malog miša jer oni koji ga se boje raspamete se kad ga vide. Upravo taj strah mi se zabio u kosti neki dan.
Jesen se bliži i malim životinjama je hladno po noći, pa je logično da ulaze u naše tople domove. I moj dom je postao nečiji novi dom. Opuštena uz šalicu čaja uživala sam u večernjem programu. Ne sluteći ništa i ne očekujući nikoga odjednom sam začula sitne i brze korake. U strahu su velike oči i uši i sve se čini tisuću puta veće. Odjednom se preda mnom stvorio ON , mali miš da manji ne može biti. Vrisak kojim sam označila boravak jednog nepozvanog gosta bio je jači i od najjačeg koncertnog zvuka. Jadan mišić na skliskom podu je izgubio ravnotežu, zavrtio se oko sebe, pao i više nije mogao ustati. Vrisak su čuli i susjedi.
Zanimljivo je kako se u nevolji prepoznaje dobrosusjedska pomoć. Mislili su da je u kući lopov. Svi spremni na „borbu“ dotrčali su zasukanih rukava spremni mi pomoći. Zatekli su me kako sjedim na stolici noge držeći na drugoj stolici čekajući pomoć. Zbunjeni mojim nervoznim pričanjem o tome tko je mene tako jako uplašio nisu odmah shvatili da je riječ o mišu. Miš je u međuvremenu pobjegao glavom bez obzira.
Moje pojašnjenje o „počinitelju“ i „provalniku“ izgledalo je kao da je u kući bio div poput onog u priči o Kosjenki i Regoču. Miš mi se činio velik kao Regoč, a ja kao sasvim mala i bespomoćna Kosjenka. Nije li trebalo biti obratno? Koliko li samo u strahu mogu biti velike oči!
