Ovih se dana nije mogla zaobići tema o našim, ženskim, pravima. Slavio se naš dan – Dan žena.
Slavila sam ga i ja, s meni dragim ljudima, muškim i ženskim prijateljima. U žaru slavlja nametnula se priča o postanku naše ljudske vrste podijeljene na muškarce i žene. Raspravljali smo tako u kojoj je zemlji položaj žena bolji, u kojima lošiji. Mi žene zaključile smo da nam u lijepoj našoj nije ni previše dobro ni previše loše u odnosu na okruženje. Zaključile smo da radimo jednako dobro kao i muškarci, no, jesmo li plaćene isto kao i muškarci za isti posao nismo bile baš sigurne.
Nametnulo se i pitanje koje nam se često postavlja, pa čak i žena ženi: “Kako uspijevaš uskladiti obiteljske obaveze s poslovnim?” Zatečena pitanjem promislila sam i odgovorila pitanjem: zašto nitko ne pita muškarce kako usklade obiteljske i poslovne obaveze? Zašto bi žena trebala biti uvijek ta koja treba uskladiti obitelj i posao? Zašto se od žene uvijek očekuje i nameće osjećaj obaveze prema obitelji, a za muškarca je prihvatljivo da izbiva iz kuće kako, kada i koliko želi? O podjeli poslova još se vode „nauke“, rasprave i polemike. Neki bi ženu vratili za ognjište, poput onih vremena kada su ljudi živjeli u pećinama, drugi bi ju držali zauvijek za štednjakom.
Korijen toga dolazi iz odgoja. Iz obitelji. I nije uvjetovan obrazovnim statusom. Rekli bi Podravci “Kak’ je delal moj japa tak bum i ja.”. Promijenilo se, srećom, puno toga i u našoj lijepoj ima izbora. Ne znam točno jesam li imala sreće ili sam umjela odabrati muškarca koji je spreman uskladiti svoje poslovne obaveze s obiteljskima. Stoga sam si s veseljem poželjela sretan dan žena.
