Neki čudan tjedan, osjećam se nedefinirano. Toliko nedefinirano da sam skoro odmah na početku iskoristila „prigodne“ riječi iz jedne pjesme Psihomodo popa, ali sam ih, fala ćurki, obrisala.
U mozgu mi je ravna crta, za sve osim za ono kaj posao zahtjeva.
Tu sam tata mata od zanata. Ili si tako mislim.
Čovjek bi rekao „daj ju gle kak drži sve konce u rukama i kako joj sve ide od ruke“, al ne znaju da sam za ostatak svega preloša ovaj tjedan. Tak to valjda dođe. Kak dođe i loša bioprognoza pa onda moremo sve na nju svaliti.
Kad već PMS-a nema da ga okrivimo.
Razmišljala sam dosta dugo o čemu bi pisala. To nikad nije dobro. Barem meni nije dobro. Jer znači da neću to izbacit van na papir k’o iz puške.
Onda sam shvatila da nam se bliži 1. studeni, nekima blagdan, nekima samo Noć vještica. Pa sam malo promišljala o magiji, o raznim napicima, vješticama. Zaključila da mi se o tome ne da nikak pisati.
A onda mi je uz pomoć dobre duše došla dobra ideja.
Kad je ljubav u pitanju, ne treba nam droga, ne treba nam pravi opijum da bi nas magija ovila svojim plaštem i većinom zaslijepila toliko jako da nismo svjesni ničega osim toga da je lijep i drag. Dok priča, duga izlazi iz njegovih usana, dok prducka, cvijeće miriše, dok hrče, čuješ anđele kak pjevaju. Gle ga, kako je lijep. Savršen. I slatko je to. Bilo bi užasno dosadno kada ne bi bili zaslijepljeni ljubavlju. Kada bi uvijek, ali uvijek, prvo primjećivali nečije mane, karakterne, tjelesne. Bilo bi užasno tužno, kada osoba u koju smo se zaljubili k’o budala, ne bi uspjela napraviti da nam koljena klecaju kad nam se približava. To smo svi barem jednom doživjeli. Figurativno. Ili doslovno. Pa ono ubrzano disanje, kucanje srca, osjećaj koji te tjera da iskočiš iz vlastite kože. Sve je lepo. Sve. Magično. I neka tako i ostane. Barem u početku, ako ne može za cijeli život. Iako mislim da u pravim ljubavima magije uvijek ima, samo u različitim formama. Ali tu su. Jer što bi nas inače cijeli život držalo kraj tih ljudi? Kompromis, tolerancija? Ne znam baš. Kako mi sazrijevamo tako i ljubav jača, a kome je stalo, u sitnicama će naći magiju i zasljepljivati se povremeno.
Ima i onih ljudi koji su čista opojna droga na najgori mogući način. Kad nekog voliš toliko jako, a pritom ga uništavaš i obrnuto. Kad ne znaš je li vam bolje dok ste skupa ili razdvojeni. Toksične ljubavi, toksični odnosi su najgori. Odnosi u kojima nekome ne treba droga koja se jede ili pije nego su ljudi jedni drugima to.
Odnos u kojem ostaješ jer ne znaš kako izaći iz njega. Onaj koji te samo zadesio, ni sama ne znaš kako, ali tu je i što god radila da se makneš čini ti se da si sve dublje i dublje u njemu. Vrijedi i za mušku populaciju.
Teško je to razumjeti. Meni, ljudima koji takvo nešto nisu proživjeli. Teško je i gledati kako se ljudi međusobno uništavaju. Još teže je gledati kako su svjesni toga, a kao da uživaju u tome.
Posesivnost, ljubomora, psihičko ili fizičko maltretiranje, opsesija, sve su to neke vrste droga, onih najgorih, onih na koje se agresor lako navikne i sve češće ih koristi, a žrtva se zaplete u mrežu i ponavlja si „možda sam i ja kriva za to, vjerojatno jesam.“
Možda sam previše otvorena prema drugima pa ga izazivam pa mi brani da izađem van iz kuće bez njega. Mora da je tako, ostat ću s njim, jer je dobra osoba, ja sam ta koja „šteka“.
Možda si previše dozvoljavam i možda sam sebična pa u njemu izazivam bijes pa mi brani da se viđam i s prijateljicama. Mora da je tako. Ostat ću s njim i promijenit se.
Možda sam zaslužila da me lupi, da mi nabije glavu o stol, da me primi za vrat, dok se iz dana u dan pokušavam izboriti za sebe i svoja prava, svoje stavove. Mora da jesam. Jer zašto bi inače to radio. Da me ne voli, ne bi to radio, jer bi to značilo da mu nije stalo do mene i do toga da i ja budem bolja osoba. Ostat ću s njim i promijenit SEBE.
Slijedeći mjesec se obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Svake godine 25. studenog. Tog dana se na sva zvona i najjače želi osvijestiti javnost i želi se ukazati na problematiku koja potiho postoji u društvu, a o kojoj se još uvijek nedovoljno glasno govori.
Zašto čekati 25. studeni da progovorimo o tome. Ja bih baš sada. Baš bih sada rekla par rečenica.
ŽENO – Kad slijedeći put pomisliš da si TI KRIVA što te je lupio, što te je pretukao, neka ti prođe kroz glavu da si puno bolja, hrabrija i puno pametnija da bi samu sebe uvjerila u tu laž.
Voli se, budi ponosna na sebe i znaj da zaslužuješ bolje. Ako ti nećeš tako misliti, tko će? Pitaj se to slijedeći put dok pomisliš da si zaslužila šamar.
Nisi ti kriva, samo si pokleknula, odustala si od sebe na jedan tren, ali to možeš popraviti i možeš se boriti i možeš pokazati, njemu, sebi, svijetu, da zaslužuješ bolje. Da si čovjek! Da nisi ničija igračka za iskaljivanje frustracija i dokazivanje muškosti.
Ne daj nikome da te uvjeri da si TI KRIVA!
MUŠKARČE – Postoji stotinu, postoji bezbroj načina da si dokažeš muškost. Sam sebi, okolini, svijetu. Ako već i moraš to dokazivati.
Nisi muško ako digneš ruku na NJU, nisi muško ako si ostavio trag na njoj, na njenom tijelu, u obliku rana, masnica. Ako ti je već do ostavljanja tragova, do obilježavanja, ostavi trag u njenom srcu, trag ljubavi i poštivanja.
Nisi muško ako te se boji i ako je ONA manja od makova zrna jer si ti “MUŠKO”.
Nisi muško ako si ju doveo u stanje pokunjenosti i u stanje u kojem će svaku tvoju riječ i batinu prihvatiti kao nešto što je normalno jer je “ONA KRIVA”.
Budi muško na bezbroj drugih načina.
Voli ju.
Poštuj je.
Zagrli ju kad joj je teško.
Obriši joj suzu s lica.
Nemoj biti ono muško koje joj iste te suze „stavlja“ na lice.
Pozdrav od Dragane.
