Evo, nakon što sam neki dan dobio uputnicu za specijalistički pregled u rujnu ove godine, što mislite što ću učiniti: čekati da do onda ‘krepam’ ili ću platiti privatnu ordinaciju?
Naslov je ove rubrike, ako ste ikada primijetili, ‘Ranjiva skupina’, a izabran je u početku epidemije covida, s namjerom da naglasi ugroženost dobne skupine kojoj autor kolumne pripada. U međuvremenu je epidemija (valjda) nestala, ali ‘ugroženost’ te skupine time nije smanjena, niti je otklonjena potreba da taj nadnaslov i dalje stoji. Riječ je, dakako, o prostoj biološkoj činjenici, o godinama koje sa sobom nose sve one teškoće koje nisu samo posljedica neuredna života ili genetike nego i prirodnoga ‘trošenja’ tjelesnoga stroja, uključujući i njegovu nevidljivu duhovnu supstancu. Jer, ako će zdravi duh biti u zdravome tijelu onda, valjda, vrijedi i sentenca koja kaže da je ‘mens sanu’ teško zadržati u načetu tijelu, u stroju koji nije podmazan i kome su glavni kotačići već odavno izraubani.
Da bi se taj oštećeni mehanizam i šupljikavi misaoni aparat kako-tako održavao potrebni su famozni ‘pregledi’. Ne znam kako je nekada bilo, ali su sada ‘pregledi’, ‘narudžbe’, ‘snimanja’ i ‘operacije’ dominantni leksik današnjega vremena, naročito u tzv. starije generacije. Gdje počinje ta magična granica ‘starosti’ nije, dakako, samo upisano u tijelo, nije samo fizička mjera, nego je i psihološka i mentalna: koliko nas poznaje ‘starce’ s pedeset godina i radno aktivne, agilne i produktivne osamdesetgodišnjake/godišnjakinje! Jedan moj poznanik i prijatelj, čuven po svojoj energiji i volji (i znanju) zna se, malo u šali, malo u zbilji, ljutiti što ga službeno tituliraju ‘profesor u miru’: krhkost tijela, misli on, a mislimo i mi, nikoga automatski ne tjera na umirovljenje do granice čiste pasivnosti.
Za današnju obuzetost ranjivošću tijela i njegovim falingama ne trebaju vam neki posebni statistički dokazi i institutske studije. Ako ste još u aktivi, slijedeći će vam tjedan vjerojatno započeti s neuspjelim telefonskim kontaktima (‘na bolovanju je’, ‘ovaj ga tjedan nema, jer je bolestan’), usputnim susretima na kojima se svaki drugi žali na ‘tegobe’, razgovorima pred tržnicom na kome se čuju samo medicinski izrazi, žalopojkama poznanika na liste čekanja, neviđenim gužvama na svim bolničkim parkiralištima i zelenim površinama, napisima o zdrastvenoj krizi, prijetnjama liječničkih udruga sa štrajkovima… U trenutku kada ovo pišem još ne znam za ishod potonje akcije, ali ako pažljivo pratite te prijetnje, zapazit ćete da je pretežno riječ o sindikalističkim zahtjevima (plaćama, uvjetima, kooficijentima, statusom liječnika i osoblja) i da se tek negdje usput spominju i oni zbog kojih zdrastvo i postoji – pacijenti. A kako mi pacijenti štrajkati ne možemo (Kako ćemo štrajkati? Tako da bojkotiramo liječnike?), ostaje nam samo kukanje, svakodnevne jadikovke, stalni razgovori o bolestima, Beroš kao meta, itd. Obično izbjegavam upadanje u ovaj klišej, a posebno oko verbalnog cipelarenja aktualnog ministra. Uostalom, držim da je Vilim Beroš možda najbolji ministar u ovoj Vladi! Da, dobro ste pročitali: najbolji ministar u Vladi. Prije nego me popljuvate i ispsujete, sačekajte objašnjenje: ako ova Vlada postoji da bi što dalje držala stanje nepromijenjenim (uzdajući se da će bogomdana europska sredstva održati sistem na životu) onda je Beroš i njegovo ministarstvo idealno da stalnim PR-obećanjima o reformi, taktičkim igrama i novcima koji uglavnom idu u plaće neutralizira i pasivizira i posljednjega pobunjenika. Svojim umilnim, propovjedničkim, skrušenim glasom taj je čovjek uspio da se o zdrastvu stalno priča, a malo čini, već godinama (uspješno) uvjeravajući javnost kako reforma tek što nije počela. Pa, evo je: svi ćemo ići na urgentne sistematske preglede, dakle, preventiva će uskoro postati nova mantra.
Ako je pak u pitanju drugi cilj Vlade, dakle, da javno zdrastvo pretvori u kapitalistički biznis onda je Beroš idealni lik za tu tranziciju: nizom malih, nevidljivih mjera gotovo je sve što je (za sada) moguće prebacio u komercijalne vode. Evo, nakon što sam neki dan dobio uputnicu za specijalistički pregled u rujnu ove godine, što mislite što ću učiniti: čekati da do onda ‘krepam’ ili ću platiti privatnu ordinaciju?
Sljedeće: vidite li kako se sve bolnice obnavljaju i energetski transformiraju, a čija je to zasluga nego Ministarstva. Žao mi je jedino što im za sada nije uspio raspis natječaja za obnovu sanitarnih čvorova, ali se nadam da će uspjeti barem onaj za rekonstrukciju zahoda u prostorijama ministarstva: jest da je cijena po četvornom metru oko 2666 eura (natječaj je s kraja prošle godine), ali nećemo biti cicije. Kao i svuda u nas treba se poći od vrha, a baza će se već nekako snaći.
