Prva Noć muzeja osmišljena je i održana u Berlinu 1997. godine s jasnim i jednostavnim konceptom – muzeji i druge kulturne i izložbene institucije otvorene su do dugo u noć, a ulaz je slobodan pa tako različit kulturni sadržaj postaje dostupan svima koji ga žele konzumirati.
Osim toga, Noć muzeja kao internacionalno zbivanje u koje su onda uključeni i najmanji gradovi i općine u Hrvatskoj, cijeloj stvari daje osjećaj ‘važnosti’, a institucijama i publici osjećaj da u svemu tome na ovaj ili onaj način ‘treba sudjelovati’. Iako je koncept Noći muzeja danas već pomalo ukiseljen, prostora za kvalitetu uvijek ima, no ne ako se vodimo onom sportskom ‘najvažnije je sudjelovati’.
Možda je moto ovogodišnje Noći muzeja bio ‘Muzeji su važni’, no baš taj i takav moto izvrsno pokazuje ustajalost i bezidejnost spomenute manifestacije kao i zapadanje u kolotečinu zbog koje je važno da se nešto održi i ‘da se sudjeluje’, a ne toliko i ‘zašto’ i na koji se način nešto održava. Nije to pitanje financiranja, ljudstva ili logističkih i drugih resursa, već pitanje ‘ideje’, ‘bezidejnosti’ ili u krajnjoj liniji najobičnije ‘volje’, svojevrsnog mirenja sa poznatim statusom quo, shvaćanja nečega kao zadatka, a ne kao želje i izazova pa samim tim i zauzimanja onog najotrovnijeg od stavova ‘eto, održalo se, sudjelovali smo, a sad dalje po starom’ i od čega danas pate i druge lokalne i internacionalne manifestacije koje se u nas održavaju. Održavaju, da, i to prema definiciji ‘sačuvati da ostane cjelovito i da postoji; očuvati od narušavanja’, ali ne i više od toga.
Ako muzeji i druge kulturne i srodne institucije za sebe vole reći da im je cilj ‘propitkivati i provocirati’, iskoristiti suvremene pristupe i tehnologije u prezentaciji i konzumiranju kulturnog sadržaja, tradiciju ogrnuti modernim ruhom, privući, stvoriti i odgojiti mladu publiku ili nešto treće, Noć muzeja izvrsna je platforma za takvu praksu i odlična prilika za ‘ispitivanje terena’, pomicanje i propitkivanje granica publike i samih institucija, ali i eksperimentiranje i odvažnost na što se svi pozivaju i viču ‘hop’, no nitko nikako da skoči.
Ovogodišnja Noć muzeja ni po čemu nije pokazala da su muzeji važni ili da bi ih itko trebao posjećivati i u ostalih 365 dana u godini, niti jedna uključena institucija gotovo da nije ponudila ništa od praksi i uvjerenja na koja se inače poziva, nitko ništa nije ‘propitao ili provocirao’, a od suvremenosti je ostao tek datum održavanja koji je suvremen samo zato jer je bio prošlog vikenda, a ne prije pedeset godina.
Čvrsto se i uvjerljivo, dakle, držimo one ‘važno je sudjelovati’, umjesto ‘važno je’, a što je i bio moto ovogodišnje Noći muzeja. Da, važno je, biti hrabar, imati želje, volje i ideje, biti suvremen, propitkivati, provocirati, eksperimentirati, biti poticajan, privući mlade. Skočiti. Za ‘hop’ je lako, to se kasnije pošalje u priopćenju za medije.
