Odustajanja, hrabrost ili kukavičluk?

Svi smo se našli, usudit ću se reći, puno puta, u situaciji kada smo htjeli dići ruke od nečega.
Prijateljstva, posla, ljubavi ili pak nečega što u nama pokreće određenu strast, a našli smo se pred zidom i ne znamo ima li smisla više ustrajati u tome.
Odustala sam nekoliko puta u životu i čini mi se da sam svaki put u sebi imala veću dozu hrabrosti nego kukavičluka za taj čin.

Odustala sam od nekih prijateljstava i iako nije bilo niti malo lako, jednostavno sam shvatila da su neka prijateljstva, isto kao i ljubavi, toksična, da u meni bude više nečeg negativnog i žalosnog. Jer na kraju svih krajeva, prijateljski odnos, kao i ljubav, ne može biti posut samo ružama, ali kad-tad dođe u nekim situacijama do trenutka kada shvatite da štetite samom sebi. Grozan je to osjećaj, ta spoznaja da ste odlučili odustati, otići, ne truditi se više biti svjetlo u nečijem životu, ne truditi se više pomoći toj osobi, jer jedino što je, osim jada, u vama ostalo, je neki osjećaj iscrpljenosti i spoznaja da samo sebi možete pomoći, da ne možete pomagati ljudima koji nisu spremni sami sebe iscijeliti.

Odustala sam od nekih ljubavi, mislim da je to, ako se mene pita, najteže odustajanje ikad. Možda je meni najgore zato što se uvijek, ali uvijek, vodim srcem kad je ljubav u pitanju, a srce nas često prevari, srce nam često zamagli oči i onda kad je mozak i duboko u sebi svjestan da je došao kraj, srce to ne želi priznati. Srce vrišti na glas, ali ne odustaje. Jer eto, srce. Postoje ljudi koji mu ne mogu naređivati iako bi to silno htjeli. I ja sam jedna od tih.
Iako ljudi misle da češće u svojim kolumnama pričam o sebi nego o drugima, postoje neke situacije, postoje neki ljudi, koje nikad neću spomenuti u svojim tekstovima i to samo zato jer ih iznimno cijenim i jer ih iznimno volim ili sam ih voljela ili ih i dalje volim, ali ako je ljubav u pitanju, ne više na taj način, i iako se možda misli da svoje misli i osjećaje dajem na pladnju, velika je to zabluda. Kako sam i nekad prije u nekim od tekstova spomenula, da bi upoznali bilo koga, morate duboko i debelo zagrepsti ispod površine, jer postoji još toliko slojeva u svima nama, slojeva za koje znaju samo odabrani. Pa ću tu i stati sa iznošenjem osobnih životnih situacija.

Da, odustajanje od ljubavi je najteži čin, ako se mene pita.
A opet, iako je najteži čin, tako je istovremeno oslobađajući. Pomiješani osjećaji su u vama kada shvatite da ste to stvarno i napravili. Nekako se i dalje vodim onom „trakavice od odnosa i povuci-potegni odnosi češće završe prije nego što sami akteri tih odnosa to i shvate“, ali toga uvijek, ali uvijek, postanemo svjesni kada je sve već gotovo, kada više nema niti za koju se možemo držati, kada više nema točkice za koju se kao krpelj možemo prilijepiti. Čitavo to vrijeme, u kojem postoje te niti i točkice, mi se trudimo, mi živimo u svojoj verziji idile, mi slušamo naše srce koje vrišti, vrišti od boli, ali ne odustaje. A onda, samo dođe, taj jedan dan, dođe i shvatite da ste preboljeli, shvatite da ste usprkos svemu preživjeli, shvatite da je vaše srce i dalje čitavo, možda je malo drugačije, možda je u nekim trenucima opreznije, ali tu je, živo i hrabro i dalje. Odustalo je, ali hrabro je. Odustalo je, a bilo je hrabro i kad je odustajalo. I neće se više nikad vratiti u to isto okruženje iz kojeg je otišlo. E, taj trenutak je oslobađajući.

Da sam iskreno i najiskrenije to htjela, da je moje srce to i onda kad je to najviše htjelo, stvarno to željelo, oh vjeruj mi da bi to i postigla.“
Srce nije htjelo.

No, ne zavaravajmo se, neka odustajanja u ljubavi su ČISTI kukavičluci. Oh da, ona odustajanja koja se dogode prije nego zapravo i počnu. Ona odustajanja koja se dogode kada netko tako veliki zid podigne oko sebe i iako duboko u sebi zna da je „to možda TO“, ne daje si šansu da sazna je li.
Ali opet, ako se mene pita, a pošto tu sad pričam sama sa sobom, pita me se.
To nikad nije i nikad neće biti TO ako si ne želiš dopustiti da vidiš bi li to moglo biti TO. Jer vjerujte mi, srce zna, srce će premostiti sve prepreke, srce će sve učiniti da bi bilo nečije. Ako u takvim situacijama dođe do povuci-potegni scenarija, gotovo uvijek je istina da je jedna strana više zagrizla od druge i da od toga nema kruha. A ova strana koja nije tako jako zagrizla, u većini slučajeva, drži ovu zaljubljenu stranu kraj sebe, za ne daj Bože, crne dane – „Jer, bolje da mu dajem mrvice kruha, ako ga ikad odlučim imati, nego da mu kažem da ode.“ Čisto hranjenje ega, ako se mene pita. Ali ovo su neka druga odustajanja, o tim odustajanjima danas ne pričam, ali ipak, odlučih ih spomenuti.

Odustajanja, od strasti koje vas čine čovjekom. Odustajanja od posla koji volite. Odustajanja.

Gotovo cijeli život pjevam. Sjećam se obiteljskih druženja kada bi moji roditelji prepričavali kako sam još kao malena, sa tri ili četiri godine, usred noći se budila i mumljala (pjevala) i dizala cijelu obitelj na noge. Sjećam se kako sam kao klinka u osnovnoj školi shvatila da znam pjevati. Sjećam se kako mi je u 7. razredu osnovne gospon Odobašić rekao da osim što znam pjevati imam također i jako lijep i poseban glas, sjećam se kad sam sa nekih 18 godina shvatila da sam u biti muškarac što se tiče glasovnih mogućnosti i kako sam iz čistog soprana došla u situaciju u kojoj sam počela pjevati drugi alt, a ponekad doslovno i bass dionicu i kako sam u to vrijeme posramila mnoge dečke koji još (zbog godina?) nisu mogli otpjevati dubine koje sam ja pjevala. Jao, kako je moj sopranski ego bio povrijeđen. Trebalo mi je dvije godine da prestanem biti razmaženo derište i da zavolim te dubine. Dubine, na koje svaka žena koja ih može otpjevati, treba biti ponosna. Oh kako ih volim danas. Sjećam se i kako sam htjela svom silom pjevati u nekom bendu. Kako sam razmišljala o raznim talent emisijama i kako sam maštala o tome da postanem poznata. A onda, onda se nakon još nekoliko godina, tamo negdje u mojoj 25. godini (čini mi se), dogodio neki switch i odustala sam. ODUSTALA sam od svojih snova. Želja. Ciljeva. Shvatila sam da je glazba puno više od stajanja na pozornici, sama ili kao frontmen nekog benda. Shvatila sam da me više ispunjava harmonija. Shvatila sam da me više ispunjava višeglasno pjevanje. Shvatila sam da, iako sam sposobna sama svojim glasom nekoga omađijati, želim oko sebe još i još i još glasova i želim harmoniju i želim ispreplitanje predivnih boja glasova koje na kraju svih krajeva čine jednu predivnu cjelinu. Danas dok me netko pita zašto nikad nisam ustrajala u tome da sama nešto napravim sa svojim glasom, jednostavno kažem „Da sam iskreno i najiskrenije to htjela, da je moje srce to i onda kad je to najviše htjelo, stvarno to željelo, oh vjeruj mi da bi to i postigla.“
Srce nije htjelo. Odustala sam već tada od te želje. Tada kad još ni sama nisam bila svjesna toga da sam odustala.

Srce. Razum. Odustajanja.

Onaj koji srcem razmišlja, a ne mozgom, neće lako odustati, ali kada srce odluči odustati, onda će to biti najhrabrija i najteža odluka ikad.
Ali, odustat će. I onda nema povratka.

Onaj koji razumom i samo razumom razmišlja, taj će odustajati, puno više puta će odustati od nečega nego srčan čovjek.
Igrat će se ljudima oko sebe.
Oh, hoće. Uvijek je tako.
Jer iako mu srce kaže jedno, razum uvijek prevlada. Samo što je problem što se u većini tih razumnih situacija igraju s onim prvim spomenutim, srčanim čovjekom. Namjerno ili ne, nebitno je. Igraju se s njihovim srcem.

Odustajanja. Tako teška. A tako potrebna u životu.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com