Svake godine u proljeće, kada krenem na neforsiranu šetnju u okolicu Koprivnice, zatekne me slični neugodni prizor: na mjestu gdje je još do prošle godine bila šuma sada su čistine, na kojima tek koje usamljeno stablo simbolizira nekadašnju zelenu raskoš. Rastuži me ta slika, a ponekad i razgnjevi, ali nemam više ni namjere ni snage ulaziti u bilo kakav polemički dvoboj sa šumarskim institucijama, jer točno znam da bi me tamo čekali pripremljeni odgovori: grafikoni, postotci, izvješća i floskule o zelenim politikama u čas bi statističkim podacima demantirali ono što vide moje (i tuđe) oči i otupjeli svaki kritički argument. Usto, ta se kritička volja istopi povratkom u grad: u njemu se, naime, ne ruši nego sadi, ne eksploatira nego ulaže. Akcija koju su gradska uprava i Komunalac nedavno pokrenuli oko sadnje urbanih šuma daje nade za optimizam i usprkos mogućeg političko-pragmatičnog prizvuka svjedoči o usmjerenosti ovoga grada na podizanju kvalitete života i na svijest o ekološkoj stvarnosti. Ta akcija možda nije tempirana, ali se i simbolički poklopila s Mjesecom krajobrazne arhitekture: travanj je, naime, u cijelome svijetu proglašen mjesecom u kome se nizom akcija, manifestacija i konkretnih radnji nastoji na afirmiranju onoga što bismo mogli nazvati uređenim zelenim površinama. Kako urbane šume, gradski parkovi, perivoji i zeleni vrtovi u gradu svakako pripadaju kategoriji krajobrazne arhitekture, ove akcije su naš lijepi prilog međunarodnom pokretu, a istovremeno su i strogo lokalni, autohtoni i prilagođeni ‘zelenoj ideji’ koju ovaj grad veće decenijama zastupa. Uistinu, nije li prvi ili najčešći dojam nekog namjernika o Koprivnici kao o gradu ‘punom zelenila’! Presudnu ulogu u toj ocjeni ima središnji gradski park, zelena oaza planski sađena i održavana, a nastala u 19. stoljeću nakon rušenja dijela gradskih zemljanih bedema i zatrpavanja vodenih opkopa oko njih. Nećemo se, dakako, baviti poviješću toga prostora, ali ćemo glasno naznačiti njegovu temeljnu – povijesnu – vrijednost. On – kao i trgovi na njegovu obodu – nije nastao ‘niotkuda’, ‘spontano’ i ‘neorganizirano’ nego je izraz, odnosno posljedica urbanoga razvoja i nosi sve karakteristike koje je takav povijesni razvoj proizveo.
Govorim to jasno i glasno u trenutku kad se – nakon obnove trgova – sprema isto takva ‘obnova’ gradskog parka. Ne bih, naime, volio (ali, lako za moju volju i želju, riječ je o daleko široj odgovornosti) da se s parkom ponovi priča s gradskih trgova: shvaćeni kao apovijesni prostori oni su pri rekonstrukciji zaobišli svaki trag ili (barem) simbolički znak ili referencu na svoje trajanje u vremenu (ne ironiziram ako kažem da mi mali ‘logotipi – potpisi’ na mobilijarima, kao jedina asocijacija, više liče na troroge partizanske kape nego na stiliziranu krunu s povijesnih grbova; no, hajde, i te kape su neki dio našega identiteta!).
Prihvaćanje i parka kao prostora eventizacije i komercijalizacije, koje je već naveliko oprobano, s trajnim ostatkom onoga gigantskog plastičnog napuhanca, bilo bi kobno. No, vjerujem da će se prije bilo kakvih konkretnih radnji povesti šira rasprava o tome kako naš park nije apovijesni slučaj, ni mjesto imperativnih događaja niti poligon za ‘eksperimentiranje’.
Kada ovo pišem, na mojem radnom stolu već se duže vrijeme nalazi jedna, u tom smislu instruktivna, knjiga: Parkovi – spona gradova i prirode. Tiskana je prošle godine, na poticaj Grada Čakovca i njihove dinamične Javne ustanove za zaštitu prirode, kao prilog osmišljavanju i revitalizaciji Perivoja Zrinskih oko Staroga grada. U knjizi, koju je uredila agilna Petra Somek, a suizdavač je nakladna kuća Meridijani, objavljeno je dvadesetak priloga hrvatskih, mađarskih i američkih autora o različitim problemima spomenika parkovne arhitekture, gdje se iz tekstova i fotografija može više doznati o dobrobitima urbanih parkova, kako su nastali, kako ih štititi, koji su izazovi njihova upravljanja, uz pojedine dobre primjere iz prakse koji su vezani uz njihovu revitalizaciju. Pročitajmo ili, barem, predočimo tu literaturu svima koji će u naredno vrijeme imati profesionalnu obavezu, ali i moralno pravo da razmišljaju o budućoj obnovi našega parka.
