Dario Belošević iz Reke, nakon završene srednje Veterinarske škole u Križevcima, diplomirao je agronomiju i specijalizirao se u segmentu hranidbe životinja, čime se i danas profesionalno bavi. Konstantno se usavršava i educira na brojnim europskim i svjetskim simpozijima i konferencijama na kojima često iznosi svoja iskustva i znanje o prehrani životinja. Već tri generacije obitelj Belošević i Treščec bave se peradarstvom. Uzgajali su pure, guske i patke pa sve do neizostavnih domaćih kokoši i tovnih pilića, ali 2018. godine Dario je odlučio u sklopu obiteljskog OPG-a krenuti s proizvodnjom pilećeg mesa, prvenstveno pijetlova koje je nazvao CROCOQ.
– Uzgoj činčila, nojeva, japanskih prepelica, to su sve bili trendovi kojima su se ljudi okretali misleći da takva poljoprivredna proizvodnja kod nas može zaživjeti. Ali to su sve egzotične životinje kojima Podravina nije prirodno stanište i njihova je prehrana vrlo specifična. Kokoš je jedina domicilna životinja u Podravini, a i kroz povijest se u našem podneblju najlakše uzgajala. Zanimljivo je da je i kokoš hrvatica, jedina priznata hrvatska pasmina nastala u podravskom selu Torčec početkom 20. stoljeća za što je zaslužan Ivan Lakuš koji se bavio genetikom. Kokoš je naša autohtona životinja unazad 500 godina. Kao simbol Podravine nalazi se na svakoj zastavi, na grbovima, kao simbol manifestacije Picokijada, ali i kompanije Podravka. To me sve na neki način potaknulo na njen uzgoj – kaže Dario.
Jedno su vrijeme pijevci iz Darijevog OPG-a bili na jelovniku Podravkinog ugostiteljstva, ali kaže kako to kod nas nažalost nije moglo zaživjeti jer nemamo kulturu jedenja velikih pečenki.
– Uglavnom ih prodajem u Dalmaciji gdje se pijevci jedu više nego koke. Tamo ih pripremaju na lešo, pod pekom ili na ražnju. Turisti ih ne jedu, nego samo domaće stanovništvo. Zato je špica naše sezone oko Uskrsa i na jesen. Dalmatinci imaju kulturu jedenja pijetlova i to je kod njih najveća delicija, dok kod nas u Podravini, kad te netko želi počastiti, vodi te na janjetinu, a u Dalmaciji će ti ispeći pijetla – dodaje Dario.
Odabrao je način uzgoja pilića i pijetlova prema načelima prirodnih i domaćih normi,
a posljednjih nekoliko godina jedini u Hrvatskoj proizvodi tzv. coqoulett. To je pile koje je kao finalni proizvod teško pola kilograma, čini jednu porciju, a kod uzgoja se hrani tvrdim kukuruzom. Specifično je što ima ispod tri posto masnoće pa kao low-fat pile spada u premium jela i poslužuje se u najekskluzivnijim hrvatskim restoranima.
Poznati zagrebački kuhar Miro Bjondić koji je profesionalnu reputaciju stekao u zagrebačkom Hotelu Intercontinental (današnji Westin) priprema ‘coqoulett’ tako da ih peče na roštilju i poslužuje sa salatama i raznim prilozima. Mogu se peći i kao prepelice u jednom komadu u pećnici i servirati kao više komada na velikim ovalima.
Kupuju ih najekskluzivniji restorani u Hrvatskoj, hoteli na Jadranu i jako je dobro prihvaćen kao premium kulinarski proizvod u gastronomskim krugovima, za razliku od pijetla za kojeg je uvriježeno stajalište da je to ipak tradicionalno konvencionalno jelo koje se priprema u konobama za velika društva.
Razne legende kažu da je ‘coq au vin’ nastao ni više ni manje nego u kuhinji Julija Cezara, no recept je prvi puta pismeno dokumentiran tek početkom 20. stoljeća.
Pivac u vinu danas je, osim francuske delicije, i tradicionalno jelo dalmatinske kuhinje, recept koji se prenosi s generacije na generaciju i tradicija mnogih dalmatinskih obitelji, a to se jelo spravlja upravo od pijevaca kakve uzgaja Dario.
Tijekom mnogih putovanja i sudjelovanja na sajmovima diljem Europe, Dario je vidio mnoga dobra rješenja za uzgoj koja je kasnije želio i sam primijeniti u Hrvatskoj.
– Talijani i Francuzi također uzgajaju pijetlove na takav način. Radim i sa jednom velikom firmom u Austriji koja se bavi uzgojem bio pilića – to je ‘free range’ uzgoj. U prvoj fazi, kad su pilići skroz mali nalaze se u grijanom prostoru, a nakon tri tjedna pušta ih se na slobodan prostor vani na travi, gdje se slobodno kreću. Imaju dovoljno prostora da sami odaberu gdje će boraviti u određenom trenutku dana te nisu kao kod industrijskog uzgoja u potpunosti kontrolirani svijetlom, ventilacijom i prostorom. To je uzgoj koji je puno sporiji, perad se kreće, mišići i vezivno tkivo im se bolje razvija, drukčija je struktura mesa, nemaju toliko bolesti, a i ne daju im se antibiotici. Taj je uzgoj spor, ali vrlo prirodan. Rekao bih: sporiji procesi, sretnija koka, bolje meso – kaže Dario, pa dodaje da se u peradarstvu trenutno prelazi na free-range uzgoj bez antibiotika, no da kod nas neki uzgajivači još uvijek koriste bojila kako bi meso izgledalo narančasto, a što može utjecati na ljudsku hormonalnu ravnotežu.
Dario u poslu sa uzgojem pijetlova i pilića ima veliku podršku obitelji, a rado mu pomaže i sin Fran koji hrani životinje i brine se o njima kad tate nema kod kuće.
Ovaj mali obiteljski OPG iz Reke dobar je primjer kako uzgoj zdrave i kvalitetne hrane u vlastitom dvorištu može biti i zadovoljstvo i unosan posao. Helena Hraščanec
