Kristina Ogrinec (27) Koprivničanka je koja od malena gaji talent i veliku strast prema plesu i pokretu te je velika zaljubljenica u prirodu. Po zanimanju je profesionalni fotograf, diplomirala je na Akademiji likovne umjetnosti i dizajna u Ljubljani. U vrijeme pandemije bavila se jogom te je snimila i serijal plesnih videa u prirodi.
– Puno sam pažnje pridavala vizualnim detaljima, ponekad sam snimala u šumi rano ujutro kako bih uhvatila maglu, posebne detalje svjetlosti koja dopire kroz krošnje. Posebno sam morala paziti i da snimam u vrijeme dana kad ne bodu komarci. To su sve sitnice koje počinješ uočavati kad dulje vrijeme boraviš u šumi. Puno ljudi me tada pitalo za plesne edukacije, pa sam krenula s programima plesne meditacije. Željela sam podijeliti svoj osjećaj za pokret i znanje o plesu s drugima – kaže Kristina.
Ples joj daje samopouzdanje, a kaže da ju pokret oslobađa. Ljudi koji plešu manje su pod stresom, a Kristina kaže da na neki način unutarnje dijete izlazi van i čini nam da se dobro osjećamo. Također ples utječe na našu samouvjerenost i strastvenost, a i zabavan je. To je neki čaroban svijet u kojem je sve moguće.
– U posljednje vrijeme primjećujem da sve manje ljudi pleše, gase se klubovi, ljudi kao da ne kuže da ples postoji. Odrasli zapravo nemaju gdje plesati, a i primijetila sam da se ljudi na neki način i boje kretati, plesati. Kad dođeš u disko skoro nitko ne pleše – kaže Kristina koja je jedno vrijeme vodila mlađu plesnu skupinu Jump, a sada vodi plesne radionice za odrasle petkom u Domu mladih Koprivnica te poziva sve zainteresirane da se priključe.
Voli boraviti u prirodi jer kaže da ju opušta.
– Priroda ima čistu energiju. Često idem s psom u polje, u šumu, samo da se maknem od grada, automobila i buke, da čujem ptice – kaže Kristina. Kad pleše voli biti razodjevena, sa što manje odjeće, a kaže da to ljudi toliko osuđuju, da je i to jedan od razloga zašto voli plesati u šumi.
– Prijatelje zapravo i tražim prema tome tko više voli prirodu. Teško je ljude preobratiti pa zato mnogi prekinu odnos sa mnom. Nekim mojim poznanicima koji su doslovno odrasli uz kompjuter, muka je kad moraju kositi travu ili se ne mogu sjetiti kad su zadnju put bili u šumi. Čovjek treba slušati, pomoći samom sebi na način da pronađe u sebi tu povezanost s prirodom – kaže Kristina.
