Prisjećanje

Za nama je Dan antifašističke borbe, dan na koji se sjećamo antifašističkoga ustanka u hrvatskoj i sudjelovanja hrvatskoga naroda u narodnooslobodilačkoj borbi. Prilika je to da se bavimo pojmom sjećanja. Radi se o glagolskoj imenici vezanoj uz glagole sjetiti se i sjećati se. Hrvatski, kao i ostali slavenski jezici, razlikuje svršene od nesvršenih glagola, što nazivamo glagolskim vidom. Dok nesvršeni glagoli označavaju radnju koja traje, radnja je svršenih glagola završena.
Sjećamo se čega ili koga iz prošlosti, tako što ih prizovemo u svijest mislima. Etimološki je taj glagol vrlo vjerojatno vezan uz imenicu sjeta (<prasl. *sěta) ‘stanje blage tuge i čežnje za nečim dragim, često izgubljenim’. Semantički mu je blizak glagol pamtiti (<prasl. *mętь „um”) pa je sjetiti se u ruskome pomnit‘, u češkome vzpomenout, a u poljskome pamiętać.
Sjećanje postoji na dvije razine: osobnoj i društvenoj. Na osobnoj razini, sjećanje je uglavnom stvar pamćenja odnosno razmišljanja o čemu ili kome. Kada pak govorimo o društvenome sjećanju, imamo na umu prisustvo kakve teme u javnome prostoru. Tu se može raditi o medijskome prostoru ili doslovce fizičkome prostoru, npr. spomeničkoj baštini. (Možda već naslućujete kamo ovo vodi.)
U centru Pakraca tako na središnjemu trgu postoje tri istaknuta spomen obilježja. Tu se uz modernistički elegantno kiparsko-arhitektonsko rješenje u spomen hrvatskim braniteljima, nalazi spomenik slavonskome banovcu tj. banskome dinaru (vidi kolumnu na temu novca), vrijednoj kovanici iz 13. st. koja je prva nosila lik kune, inspiriravši naziv donedavne hrvatske valute. Najstariji od triju jest spomenik Ranjeni borac, hrvatskoga kipara Vanje Radauša, podignut u sjećanje na antifašističku povijest toga kraja. Istovremenim prisustvom ovih triju spomenika u javnome prostoru Grad Pakrac svjesno je odlučio zadržati sjećanje na tri važna razdoblja svoje prošlosti.
Pri tome nije na odmet napomenuti kako uobičajene kvazi-podijele na lijeve i desne padaju u vodu, budući da je Pakrac neosvojiva tvrđava HDZ-a. Istovremeno, radi se o gradu koji je u Domovinskome ratu bio na prvoj crti bojišnice. Recimo tek da je 4-5 km udaljeni Lipik bio više od mjesec dana pod okupacijom, kada je između ostaloga devastirano lječilište i zvjerski ubijen ravnatelj bolnice Ivan Šreter. Te činjenice pokazuju da je pakrački kraj uspio odoljeti nažalost uobičajenome neopravdanom povezivanju antifašizma i velikosrpske agresije.
Za razliku od toga, Grad Koprivnica izgurao je spomenike antifašističkoj borbi na samu marginu javnoga prostora, smjestivši Izvidnicu Ivana Sabolića u djelomično korovom zaraslo Spomen područje Danica (koje zaslužuje zaseban tekst). Nisu puno bolje prošli ni ostali spomenici NOB-a tako da je npr. bista Branku Jambrešiću-Zriki godinama bila bez ikakva obilježja, a učenici škole Đuro Ester koji znaju tko je čovjek po kojemu se do 1991. zvala njihova škola mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Čak i Mihovil Pavlek-Miškina prolazi nezamijećeno u hladovini parka u Kampusu.
Zato čak i kada se, prigodničarski stidljivo, predstavnici lokalnih vlasti poklone žrtvama fašizma, to ne može dovesti do bitne promjene u prisustvu ove teme u javnome prostoru. Ono što time dobijemo nije trajno sjećanje već tek prisjećanje (pri- kao prefiks ovdje označava ‘primicanje, nepotpunost, privremenost’) na jedan zaboravljeni dio naše povijesti.
U Auschwitzu stoje riječi Georgea Santayane Oni koji se ne sjećaju povijesti, osuđeni su je ponovno proživjeti.


Vezani članci

Najčitanije