Aleksandra Janeković Šribar nije školovana umjetnica, ona ne izlaže svoje radove u galerijama i ne piše knjige o teoriji umjetnosti. To je jednostavno nimalo ne zanima, što je posve razumljivo. Kombinacija njenog talenta i vještine i bez svega toga i više je nego dovoljna da svatko tko vidi njene radove zastane bar na trenutak.
Koprivničanka sa zagrebačkom adresom godinama je koketirala s umjetnošću kroz glazbu i pjevanje, no, kako kaže, posljednjih se godina odlučila ozbiljnije posvetiti likovnoj umjetnosti i izbrusiti svoj dar koji je otkrila još u djetinjstvu. Kako bi to napravila, počela je crtati portrete.
– Ne mogu racionalno objasniti zašto ali uvijek me najviše privlačilo crtanje ljudskog lika. Priroda me nikad nije zanimala i nisam se u tome pronalazila. Kažu da ljudski lik predstavlja najkompleksniju temu pa samim time predstavlja i izazov za svakog umjetnika. Za crtanje portreta potrebno je “oko za detalje”, poznavanje anatomije, talent i naravno, puno vježbe. Talent bez vježbe i obrnuto nikad neće dati neke rezultate – uvjerena je Aleksandra.
Portrete crta grafitnom olovkom ili suhim pastelom, što su tehnike koje joj zasad odgovaraju i to iz vrlo prizemnih i jednostavnih razloga.
– Razlog za odabir tih dviju tehnika je vrlo konkretan i više praktične prirode. Premalo prostora i previše nereda koji se stvori kod, prmjerice, ulja na platnu. Iako, u posljednje vrijeme ipak razmišljam i o nekim drugim tehnikama i temama crtanja, no to će pričekati kada uhvatim nešto više vremena ili kada dobijem na lotu pa kupimo veći stan u kojem ću imati prostora za svoj hobi – uz smijeh će Aleksandra.
Ne teži čistom fotorealizmu
Već na prvi pogled i laik može uočiti da su njeni portreti iznimno detaljni, gotovo fotorealistični. Kako kaže, ipak ne želi prijeći u potpuni fotorealizam, s kojim bi nestalo “ono nešto” što svaka slika nosi u sebi.
– Ne težim čistom fotorealizmu jer mislim da se u njemu u određenim granicama počinje gubiti smisao umjetnosti, no ipak težim da portret bude uvjerljiv te s daškom osobnosti koju umjetnik nosi u sebi, a daje kroz crtež – kaže naša sugovornica.
Na vječno pitanje talenta i vježbe za nju nema nejasnog odgovora, važno je oboje i jedno drugim se nadopunjuje.
– Jedno bez drugog definitivno ne ide, a u kojem omjeru, to ne bih znala razgraničiti. No, da se vježbom može dosta postići, može. U svakom slučaju, za takvu vrstu portreta treba strpljenja i vremena – tvrdi Aleksandra.
Inspiraciju često nalazi na društvenim mrežama, pogotovo Instagramu, gdje prati brojne umjetnike i njihove tehnike stvaranja. Upravo su društvene mreže i njen izložbeni prostor, a radove su prošlo ljeto mnogi primijetili zahvaljujući osobama koje su se našle na portretima.
Ne opterećuje se umjetničkim autoritetima
– Kao i sve, prošle godine je i mene ponijela nogometna groznica, iako inače nisam neki nogometni fan. Napravila sam portrete nekoliko naših reprezentativaca na što su neki od njih pozitivno reagirali, a do nekih to nije ni došlo. S obzirom na velik broj njihovih fanova na društvenim mrežama, teško je doći do njih. U svakom slučaju, drago mi je da u tom periodu nacionalnog veselja i ponosa ni moji portreti nisu ostali nezapaženi – skromna je Aleksandra.
U svakom slučaju, ne opterećuje se time da netko prepozna i prizna njen talent i procjenjuje njeno stvaranje. Crta za svoju dušu, slike većinom poklanja ili njima pokriva troškove pribora i papira. Nije upisala ni završila Akademiju likovnih umjetnosti ili neku drugu obrazovnu ustanovu sličnog smjera, odlučila se za Ekonomski fakultet, i ne smatra da je time nešto propustila.
– Možda čudno, ali u vrijeme odabira fakulteta čak nikad nisam niti razmišljala o Likovnoj akademiji. Danas mi nije žao zbog toga, dapače, mislim da mi ta sloboda daje neku dozu neopterećenosti umjetničkim stvaranjem i rivalstvom. Nisam se susrela s omalovažavanjem zbog toga, ne na neki grubi način. Više bih rekla da se mlađi povjesničari umjetnosti ne usude ocjenjivati moj rad zbog vlastitog neiskustva i nesigurnosti, ali kad taj isti moj rad bude odobren od strane nekog autoriteta, onda ga i oni prihvate – zaključila je Aleksandra.
