Vozeći se vijugavim cestama po obroncima Bilogore, na samo četiri kilometra od općinskog središta Sokolovca, zaustavili smo se u naselju Mala Branjska. Ime sela vjerojatno dolazi od toponima Bradna, a u novije vrijeme, sve do 1857. godine, sadašnja mjesta Mala i Velika Branjska vodila su se kao jedno naselje pod imenom Brajinska. Prema legendi, nekad davno zapalio se manastir u obližnjoj Lepavini i stanovnici okolnih mjesta pohitali su gasiti požar. Najviše gasitelja stiglo je iz jednog, a malo njih se odazvalo iz susjednog mjesta, pa su tako prema pristiglom broju „branjenika od vatre“ nastale Velika i Mala Branjska. Prema dostupnim podacima, u Maloj Branjskoj koja je tijekom desetljeća mijenjala ime i u Branjska Mala i Mala Brajinska, živjelo je mješovito stanovništvo Hrvata, Srba, Čeha i Mađara.
Zaustavili smo se kod obitelji Korša. Na ovom obiteljskom gospodarstvu žive četiri generacije; Stjepan Korša sa suprugom Šteficom i majkom Josipom, sinom Dejanom i snahom Suzanom te unucima Mateom i Leom.

Stjepan je danas u mirovini, a uglavnom za potrebe obiteljskog gospodarstva i nešto za prodaju, uzgaja četiri krmače. Kao i svaka kuća u selu, i ovo je gospodarstvo imalo malu farmu s desetak krava koje su dnevno davale 50-ak kilograma mlijeka.
Od proizvodnje mlijeka nekad se moglo dobro živjeti
– Bilo je to doba kad se od proizvodnje mlijeka moglo dobro živjeti. Po desetak i više mliječnih krava imala je svaka obitelj. Mnogo prije, mlijeko se po selu prikupljalo u cisterni koju je vozio traktor, a tek kasnije u naselju je bila otkupna stanica koju su stanovnici sami sagradili. U rashladni bazen je svakog dana iz cijelog sela prikupljano oko 600 kilograma mlijeka. No, padom otkupne cijene mlijeka mještani su smanjivali farme, a prerađivaču se male količine mlijeka nisu isplatile, pa je otkupna stanica već nekoliko godina zatvorena, a mještani su krave rasprodali – prisjetio se naš domaćin koji krave više ne drži.
Kad ne radi na gospodarstvu, umirovljeničke dane provodi u društvu unuka ili u svojoj radionici, okružen strojevima i raznim alatima kakvim se služio čitav radni vijek.
– U srednju školu krenuo sam u Zagreb, no nakon godinu dana školovanja roditelji više nisu mogli osigurati novac za stanarinu pa sam školovanje nastavio u Križevcima. Završio sam strojobravarski zanat, a kasnije se u Kastvu pokraj Rijeke školovao za pregledača vagona te radio na željeznici u Zagrebu i Koprivnici – rekao je naš domaćin.
Prisjetio se kako je zajedno s još petnaestoro mališana iz sela prva četiri razreda osnovne škole pohađao u obližnjem Srijemu, a više razrede završavali su u Sokolovcu.
Put do škole mnogima je ostao u pamćenju
– Ceste u to vrijeme nisu bile asfaltirane, već blatnjave i pune rupa pa je mnogima put do škole ostao u pamćenju do današnjih dana. Mještani su brali ljekovito bilje i ostale plodove prirode koji su se otkupljivali u stanici u Lepavini. Osim krava, svinja i peradi, svaka je kuća imala i konje koji su vukli poljoprivredne strojeve i kola – kazao je Stjepan.
Dodao je da se konjima išlo i na svadbe pa je i njegov otac često vozio svatove, a tek kasnije prikolice sa svatovima su, umjesto konja, vukli traktori.
– To me podsjetilo da je prvi traktor u selu marke Univerzal, 1975. godine kupio pokojni Miško Strmečki. Već sljedeće, 1976. godine supruga Štefica i ja vjenčali smo se, a Miško nas je na vjenčanje u Sveti Petar Čvrstec vozio svojim traktorom koji je još uvijek u voznom stanju. Mi smo kasnije kupili također novi traktor Ursus koji redovno servisiramo i u odličnom je stanju. Na zadnjem tehničkom pregledu djelatnik je upitao je li se taj model ponovno počeo proizvoditi – našalio se naš sugovornik.
Selo nema vodovod, plin i kanalizaciju
Mala Branjska ima asfalt, telefon, struju i javnu rasvjetu, no još uvijek nema vodovod, plin i kanalizaciju. Gostionicu i dućan nikada nisu imali, no mještani se potrebnim namirnicama snabdijevaju u pokretnoj trgovini koja dolazi svaki drugi dan. Udaljenost od susjedne Lepavine je 2,5 kilometara, a do Sokolovca oko četiri kilometra. U općinskom središtu mještani obavljaju administrativne poslove, a tu im je i pošta, liječnik, zubar i veterinar. Na posljednji počinak stanovnici Male Branjske idu na zajedničko groblje u Srijemu, gdje se pokapaju i stanovnici Miličana.
– Mnogi mještani su me pitali kad će se graditi mrtvačnica na našem groblju, a ja sam isto pitanje postavio našem načelniku. On mi je potvrdio da je projekt odavno gotov i novac osiguran. Raspisan je i javni natječaj, no pomalo je neobično da nemamo izvođača, jer se nitko nije javio na natječaj, pa će gradnja mrtvačnice na groblju u Srijemu morati pričekati – kazao je Stjepan.

Vrijedni mještani oduvijek su bili složni u poduzimanju zajedničkih akcija. Godine 1976. odlučili su osnovati i DVD, no zbog nedostatka članova prvotno su se priključili DVD-u Srijem. Tek dvije godine kasnije okupio se dovoljan broj mještana pa je osnovano DVD Mala Branjska.
– Odmah po osnivanju, DVD-u sam ustupio svoju livadu na kojoj smo iskopali i betonirali bazen za vodu veličine 10 sa 10 metara. Nekad se u blizini tražila nafta pa je napravljena bušotina. Nafta nije pronađena, ali je iz bušotine potekla voda koju smo iz tog izvora preusmjerili u naš protočni bazen. Voda je bila čista, pa su se djeca ljeti kupala u bazenu, a vatrogasci su u slučaju potrebe imali gdje pumpati vodu – objasnio je Stjepan.
Osim vatrogasaca u selu je bila i udruga žena, tadašnji AFŽ te omladinska udruga. Svi zajedno bili su nositelji društvenih aktivnosti i javnog života u selu, a 1983. godine mještani su sami podigli i društveni dom. Najmanje jednom mjesečno tu su organizirane zabave, a održavale su se i svadbe. Vatrogasci su u sklopu doma imali i spremište za svoju opremu. Na žalost, DVD je prestao s radom, a devedesetih godina proteklog stoljeća „raspala“ se i udruga žena. Nakon Domovinskog rata mještani su u centru sela uz pomoć Općine sagradili i kapelu posvećenu svetom Petru i Pavlu. Općina je dala novac i za kupovinu zemlje za nogometno igralište. Nekad je služilo svrsi, a danas stoji zapušteno i obraslo visokom travom, a naš sugovornik Stjepan svog unuka vozi na treninge u Starigrad u Koprivnici. Stanovnici ovog bilogorskog sela za svoje potrebe uzgajaju i vinovu lozu na brdu imenom Vina. Kako su nam rekli, vinogradi su bili i na susjednom brijegu, no vlasnika više nema živih, a vinogradi su zapušteni.
Unatoč malobrojnim mještanima, selo živi punim životom. Kako smo saznali, poljoprivredom se osim naših domaćina bave i Draga Bodalec, Ilija Juršić, Stjepan Bodalec, Janko Bosak, Nikola Žarić, Slavko Zagorščak, Marica Dološčak, Nenad Korša, Marica Strmečki i Katica Prusac. Ovi mještani više nemaju krave, već uzgajaju svinje, no uglavnom se radi o nekoliko krmača po gospodarstvu. Iako su se gotovo svi odrekli držanja krava, Nikola Žarić nije mogao bez svojih konja pa su u selu ostala tek tri njegova konja i četiri krave.
Danas Mala Branjska ima četvero djece vrtićke dobi te tri osnovnoškolca, a mlada Barbara Korša ide u srednju školu. Najstarija stanovnica u selu je Josipa Korša rođena 1931. godine, a najmlađi mještanin rođen je prije nepune tri godine i zove se Borna Dološčak.






